(autori: S. D. Bosanac, Z. Uvalić, O. Božić, I. Kekez, T. Grubeša, S. Arsovski, Ž. Bačić)
Općenito
Postoje tri glavna sektora svemirskih aktivnosti: komercijalna upotreba LEO-a, nekomercijalna upotreba LEO-a i duboki svemir.
Komercijalnu upotrebu LEO-a uglavnom pokreće privatni sektor u području komunikacija, EO-a i vojne upotrebe. Ostale komercijalne upotrebe LEO-a manje su značajne. Kao rezultat toga, uključuju se veliki dionici, države, i kao rezultat toga LEO postaje brzo začepljen malim tijelima i postaje opasnost za svemirska putovanja i znanstvena istraživanja sa Zemlje. Uskoro će biti potreban svjetski sporazum kako bi se kontrolirao broj komercijalnih lansiranja u LEO, što je kontraproduktivno za privatni sektor. Neizbježna budućnost privatnog sektora stabilizirat će se oko stabilnog stanja i bit će teže uspostaviti nove inicijative. Privatni sektor u Europi sporo reagira na takve inicijative i teško je zamisliti njegovu budućnost, razlozi su otvoreni za raspravu. Regionalna neravnoteža u svemirskoj znanosti i tehnologiji Europe velika je prepreka ne samo u privatnom sektoru, već općenito u europskim svemirskim aktivnostima. Osnivanje centara za svemirsku tehnologiju u slabije razvijenim regijama bilo bi od velike koristi za privlačenje mladih sa svježim idejama.
U nekomercijalnoj upotrebi LEO-a glavni investitori su porezni obveznici, ali također je potrebna regulacija da privatni sektor u komercijalnoj upotrebi LEO-a mora doprinijeti njihovom korištenju svemira, na kraju krajeva, svemir je za dobrobit života na Zemlji, a ne feud. Postoji nekoliko nekomercijalnih upotreba LEO-a, u većini slučajeva tehnologija je na vrhuncu, ali se predviđa malo novih revolucionarnih razvoja, osim u čišćenju krhotina i svemirskoj obrani. Razvoj svemirskih pogonskih sustava, skladištenja energije, novih materijala, sustava za skladištenje goriva elementi su za učinkovito manevriranje u LEO-u kao nužnost aktivnosti i odskočna daska za Deep Space. Preduvjet je ulaganja u znanost i tehnologiju, ali provedba se provodi putem javno-privatnih partnerstava. Postoji potreba za velikom svemirskom postajom, Europa bi mogla biti inicijator ideje, ali bi zahtijevala suradnju svih dionika u svijetu.
Duboki svemir s uključenim ljudima je mjesto gdje je potrebna većina razvoja u znanosti i tehnologiji. To je vrlo skup projekt, i to je suradnički projekt na svjetskoj razini, to je rasipanje resursa, kako financijski tako i u razvoju, imajući nekoliko neovisnih projekata ove vrste. Međutim, odlazak u duboki svemir zahtijeva dobro definirane ciljeve. Osnivanje naselja ili rudarstvo za potrebe na Zemlji ne dolazi u obzir, realniji cilj je razvoj znanosti i tehnologije. Već postoje dva programa Deep Space u izradi, Europa bi mogla biti lider u definiranju ciljeva i objediniti dva programa za njihovu provedbu, ali uglavnom biti lider u nekim segmentima programa Deep Space. Broj izazova za realizaciju programa Deep Space gotovo je neograničen.
Nekoliko točaka za raspravu
Slab segment Europe je sposobnost lansiranja, ali nakon kriznih godina, 2024. je ključna predstavljajući svoju novu generaciju lansera, pri čemu je Ariane 6 uspješno lansirala Sentinel 2C, a Vega C dolazi krajem ove godine. Europa izlazi iz krize lansirnih raketa.
Europa je vratila dio svoje strateške autonomije u nekim tehnološkim domenama, ali vrijedi usporediti Europu sa Sjedinjenim Državama i Kinom, iako za potonju nemamo financijske brojke.
Europa ulaže oko šestine javnog sektora u svemir, SAD ulaže oko šest puta više. U 2023. globalna brojka javnih ulaganja u svemir iznosi oko 108 milijardi eura, od čega je 64% u Sjedinjenim Državama i 11% u Europi. Javna ulaganja u prostor po stanovniku, u SAD-u iznose oko 220 eura po osobi, u Europi oko 20 eura. Od toga se u Sjedinjenim Američkim Državama oko 65 % javnih ulaganja koristi za obranu i sigurnost u Europi, a iznosi oko 12 %. Očekuje se da će se europski proračun za svemirsku obranu povećati, ali to je politička odluka, a ne ESA-a ili industrije. Osim toga, u području širokopojasnog interneta (npr. starlink) Europa je na rubu izgradnje vlastite aktivnosti. IRIS2 će uskoro biti pokrenut, ali Europljani ih još uvijek moraju sustići. Dominacija Starlinka, a novi konkurenti su u nastajanju, na svjetskom tržištu može se ublažiti samo velikim ulaganjima u europsku svemirsku industriju kako bi se održala u međunarodnoj konkurenciji.
Europski tehnološki napredak u svemirskoj industriji među najboljima je na svijetu, ali je premalen u usporedbi s ubrzanjem koje se događa diljem svijeta. Na primjer, globalna svemirska ekonomija danas iznosi oko 470 milijardi eura, uključujući i segment usluga, a raste za oko 15%. Nažalost, većina tog rasta događa se u SAD-u i Kini dok Europa stagnira. To je ogroman rizik jer je danas prostor jednostavno previše važan kao element svakodnevnog života, ali mnogo više u budućnosti.
Europski svemirski sektor trebaju ulaganja javnog i privatnog sektora. Javna ulaganja u Sjedinjenim Državama idu u NASA-u i svemirske tvrtke poput SpaceX-a. Za uspjeh ovih tvrtki uglavnom zaslužna je NASA-a pružajući i tehničku stručnost (npr. izgradnja rakete Falcon) i financije. NASA je također igrala ulogu glavnog kupca i stoga kupuje lansiranja raketa bilo od SpaceX-a ili drugih. Postoji i mnogo veća dimenzija s kojom se moramo pozabaviti u Europi, moramo zadržati sve naše talente u Europi i spriječiti ih da odu u Silicijsku dolinu stvaranjem programa koji zadržavaju europske talente u Europi. To se može postići samo ulaganjem i osiguravanjem odgovarajućih graničnih uvjeta, ali i pravih projekata i zadržavanja Europljana ovdje.
Europa bi trebala izgraditi vlastitu sposobnost da bude autonomnija i imati vlastitu sposobnost dovođenja europskih astronauta na Mjesec, ali kao prvi korak Europljani moraju blisko surađivati s drugim svjetskim dionicima, NASA-om i CNSA-om.
ESA je pokrenula povelju “nula krhotina” i više od polovice država članica ESA-e koje su je potpisale. Nakon što je povelja potpisana, satelitski operater obećava da će ga na kraju životnog vijeka satelita ne ostavljati u svemiru, već ga uklanjati iz svemira. Baš kao i pri odlasku u Nacionalni park, hranu uzimate u kutiju za ručak, ručate, ali ne ostavljate otpad iza sebe. Međutim, prenaseljenost nacionalnih parkova uništava previše posjetitelja, unatoč tome što “ne ostavljaju kutije za ručak iza sebe”. Nacionalni park Plitvice u Hrvatskoj ne može se posjetiti bez prijave termina, broj posjetitelja je ograničen, što je sama bit očuvanja ekologije sustava.
