Serija webinara SGAC Hrvatska, Epizoda 3: Svemir nije težak – svemirski sustavi i inženjerstvo

Serija online predavanja „SGAC Hrvatska“ ima za cilj nadahnuti i motivirati studente i mlade stručnjake u Hrvatskoj i šire u razvoju karijere u svemirskoj industriji. Pridružite nam se na trećoj epizodi o svemirskom inženjerstvu i tehnologijama!

Inspirirani motivacijskim pričama nadarenih članova SGAC-a iz cijelog svijeta, tim SGAC-a u Hrvatskoj želi donijeti isto oduševljenje svemirom i osobnim razvojem i u Hrvatsku.

Serija od osam online predavanja ugostit će lokalne stručnjake iz različitih područja poput svemirske znanosti i inženjerstva, politike, poduzetništva i drugih, te im pružiti priliku da prezentiraju svoje projekte, ideje i iskustva svojim vršnjacima.

Svi su dobrodošli sudjelovati, a na kraju svakog predavanja predviđeno je vrijeme za pitanja i odgovore.

Udruga A3 kontinuirano podržava mlade generacije svih uzrasta, pokreće projekte i druge aktivnosti kako bi mladi u Hrvatskoj stekli znanje, iskustvo i vještine koje su potrebne u svemirskoj znanosti i industriji. Udruga A3 od samog osnutka prati i podržava rad članova SGAC-a u Hrvatskoj. Svi članovi A3-a,  kako novi tako i iskusniji, surađuju s timom SGAC-a u pripremi sadržaja, organizaciji te provedbi online predavanja. Ovim Vas putem toplo pozivamo da nam se pridružite!

Sva online predavanja biti će održana na hrvatskom jeziku. Moguće je sudjelovanje uz prethodnu registraciju.

Treći webinar u ovoj seriji biti će o svemirskom inženjerstvu i svemirskim tehnologijama, uključujući svemirske sustave poput satelita, raketa i drugih svemirskih letjelica. Naši gosti, odabrani profesionalci sa sjedištem u različitim gradovima Hrvatske, govorit će o svojim projektima i iskustvima. Na ovom ćemo webinaru pokušati pokazati da poslovni i profesionalni uspjesi u svemirskoj industriji nisu nedostižni kada – učimo, eksperimentiramo i surađujemo.

Predavači treće epizode su predstavnici tvrtki i projekata u Hrvatskoj koji razvijaju tehnologije primjenjive u izgradnji svemirske infrastrukture. Na webinaru ćete moći saznati više i o projektu Perun I, razvoju i lansiranju prvog hrvatskog nano-satelita.

Webinar će završiti serijom pitanja i odgovora. Svaki sudionik moći će postaviti pitanje – stoga nemojte to propustiti!

Voditeljica treće epizode: Mirta Medanić, SGAC Alumna, Nacionalna kontakt osoba u Hrvatskoj (lipanj 2017. – veljača 2021.)

ODLAZAK U SVEMIR Mladi i tvrtke u Hrvatskoj mogli bi ‘ciljati’ barem na Mjesec

Temeljni uvjet Hrvatske za sudjelovanje u svemirskoj industriji je članstvo u Europskoj svemirskoj agenciji, ističe predsjednik Jadranske aerosvemirske asocijacije

Odlazak u svemir često se čini neostvarivim ili dalekim, kao i sudjelovanje u samoj svemirskoj industriji. Mnogi u djetinjstvu maštaju kako žele postati astronauti, posjetiti Mjesec ili otići na Mars. Iako svemirska znanost i cjelokupna industrija nude mnogo mogućnosti, maštanje i volja samo su prvi korak prema svemiru. Interes za svemirom u Hrvatskoj se najčešće pojavljuje u mladih koji na probleme nailaze čim im se javi želja za ulaskom u svemirsku industriju, i to zbog obrazovanja, u članku nam donose novine Global.

Važnost prvog kontakta

“Kada bi se mladima pružila mogućnost da od početka školovanja stječu osnovna znanja o svemiru i svemu što svemir pruža te kada bi ih se motiviralo da maštaju i razvijaju svoju kreativnost i ideje, oni bi daljnjim školovanjem usavršavali svoje znanje i dobili jasnu ideju o onome što ih zanima”, objašnjava predsjednik Jadranske aerosvemirske asocijacije (A3) Slobodan Danko Bosanac.

Osim što profesori nedovoljno motiviraju mlade, Bosanac smatra i da je općenito riječ o pogreški obrazovnog sustava, gdje se fokus ne stavlja dovoljno na tehničke i prirodne znanosti, odnosno STEM. Da bi se osoba bavila svemirskom industrijom, nužna je specijalizacija u jednom od STEM područja. Iako na hrvatskim fakultetima postoji nekoliko studija vezanih uz svemir, Bosanac ističe da je više riječ o formalnosti te da je priključivanje raznim edukacijama, programima i projektima najlakša i najbolja prigoda da mlada osoba stupi u kontakt sa stručnjacima i približi se svemirskoj znanosti i industriji.

Slobodan Danko Bosanac / Foto: Luka Korov

Jedan od načina je i priključivanje samoj Jadranskoj aerosvemirskoj asocijaciji koja provodi motivacijska predavanja te potiče istraživanja i razvoj industrije.

OSIM ŠTO PROFESORI NEDOVOLJNO MOTIVIRAJU MLADE, BOSANAC SMATRA I DA JE OPĆENITO RIJEČ O POGREŠKI OBRAZOVNOG SUSTAVA

“Jedna od najnovijih inicijativa asocijacije jest pokrenuti tečajeve astronautike na pojedinim fakultetima gdje će i visokokvalificirani vanjski stručnjaci održavati predavanja iz pojedinih područja”, dodaje Bosanac. Postati astronautom tako nije nešto neostvarivo, ali potrebno je ispuniti određene uvjete. Prije svega, osoba ne može postati astronaut ako država, u ovom slučaju Hrvatska, nije uključena u neku od svemirskih aktivnosti. S obzirom na to da astronaute lansiraju velike agencije kao što je NASA, temeljni uvjet Hrvatske bio bi da je prije svega članica Europske svemirske agencije, objašnjava Bosanac. Također, napominje da država mora pokazati da je ozbiljno zainteresirana i spremna surađivati na svemirskom projektu.

“Naše tvrtke, a posebno mladi, mogli bi se, na primjer, uključiti u projekt razvoja letjelice za Mjesec. Kada bi sudjelovali u takvom projektu i kada bi ta letjelica otišla na Mjesec, mogli bismo govoriti da je i Hrvatska uspjela otići u svemir”, ističe Bosanac.

Turistički letovi

Uz profesionalni rad u svemirskoj industriji, odlazak u svemir može se ostvariti i preko svemirskog turizma. Riječ je o svemirskim putovanjima ljudi u rekreativne svrhe.

“Svemirski turizam kreće već od takozvanih zero-G letova gdje zrakoplovi nebom lete po parabolama, a tijekom svake parabole zrakoplov slobodno pada te se na određeno vrijeme može osjetiti bestežinsko stanje”, objašnjava Danko Kočiš, nacionalni koordinator i predsjednik udruge World Space Week Hrvatska. Nešto kompleksniji i skuplji oblici svemirskog turizma su suborbitalni let koji doseže granice svemira i ponovno se vraća na Zemlju bez ulaska u orbitu, te orbitalni letovi – let u nižu Zemljinu orbitu. Kako komentira Kočiš, zero-G let bio bi ujedno najprivlačniji i najpovoljniji za buduće turiste, koji bi se relativno lako mogao organizirati u Hrvatskoj.

Danko Kočiš / Foto: Privatna arhiva

“U Hrvatskoj bi se, na primjer, moglo letjeti od Istre do Dubrovnika, što bi ljudima pružilo višestruko zadovoljstvo, počevši od samog leta do odmora i opuštanja na našoj obali”, ističe Kočiš. Hrvatska je sama po sebi turistička zemlja pa bi tako uvođenje određene vrste svemirskog turizma moglo značajno pridonijeti razvitku turizma, ali i čitave zemlje. No, prema Kočišu, riječ je ipak o ne tako bliskoj budućnosti.

“Želimo li ostati konkurentni po pitanju turizma u budućnosti, u interesu i državnih institucija i privatnih kompanija za početak bi trebala biti ponuda zero-G letova”, dodaje Kočiš.

Pad cijena

Letovi turista u suborbitalne ili orbitalne dijelove svemira nisu tako skoro izvedivi u Hrvatskoj jer osim financijskih zahtjeva, tijekom letova dolazi i do većih opasnosti za turiste.

“Ako se govori o daljnjoj budućnosti i putu na Mjesec ili Mars, govori se o dugoročnom putovanju u svemir pri čemu veliku pozornost treba posvetiti sigurnosti putnika i održivosti organizma i psihe”, navodi Kočiš. Ključna su prepreka putovanju u svemir ipak previsoke cijene za ‘prosječne Hrvate’. Kočiš ističe da i u Hrvatskoj postoje pojedinci koji su spremni platiti velike iznose za odlazak u svemir, ali i da cijene svake godine drastično padaju.

“Nastavi li cijena padati u sljedećih tridesetak godina, let u svemir bit će pristupačan svima“, govori Kočiš. Dodaje i da će s vremenom i napretkom tehnologije let u svemir imati cijenu kao što ju danas ima let avionom. Bez obzira na to što nije riječ o bližoj budućnosti, Kočiš smatra da će se današnjim mladim generacijama sigurno pružiti prigoda da odu u svemir i da barem suborbitalno lete, a isto tako i da postanu hrvatski astronauti.

Novine Global možete prolistati i u digitalnom izdanju.

Potpisan Sporazum o suradnji između Hrvatske zajednice tenhičke kulture i A3

U četvrtak, 26. studenog 2020.g. na Institutu Ruđer Bošković, u dvorani krila III. svečano je potpisan Sporazum o suradnji organizacija Hrvatske zajednice tehničke kulture (HZTK) i naše Jadransko aero-svemirske asocijacije (A3 – Adriatic Aerospace Association).

HZTK je krovna organizacija tehničke kulture u Republici Hrvatskoj, najzaslužnija za poticanje, razvoj i održavanje tehničke kulture u osnovnim i srednjim školama u Republici Hrvatskoj, a ovim Sporazumom A3 uključuje i aero-svemirski dio tehničke kulture u nacionalnu priču, te je ovo potpisivanje od velikog značaja kako za našu organizaciju, tako smo uvjereni i za HZTK, ali i svekoliku hrvatsku javnost, posebice obrazovni sektor.

Sporazum su potpisali ispred HZTK, predsjednik dr.sc. Damir Tomić i glavna tajnica Zdenka Terek te ispred A3, predsjednik dr.sc. Slobodan Danko Bosanac.

Posebna zahvala ravnatelju Instituta dr.sc. Davidu Matthewu Smithu na gostoprimstvu i podršci buduće suradnje nacionalne tehničke kulture i aerosvemirskog sektora u Hrvatskoj.

Cilj ovog Sporazuma je formiranje okvira za suradnju između HZTK i A3, kako bi se razvijali zajednički programi, inicijative, projekti i aktivnosti u okviru obrazovanja u tehničkim znanostima s naglaskom na svemirsku tehnologiju. Suradnja HZTK s A3 je od izuzetnog značaja za obje zajednice, kao uvjet  za razvoj svemirskog programa RH te uključivanja u međunarodnu svemirsku zajednicu. Suradnja je ključna za stvaranje budućih partnerstava, organizaciju radionica, predavanja, poticanju rada na projektima među mladima kroz sudjelovanju stručnjaka, kao i razvijanje mreže s informacijama iz oblasti svemirskih inovacija.

Prof. Bosanac za Nacional: Prvi hrvatski satelit Perun 1 lansirat ćemo u svemir 2022.

SLOBODAN DANKO BOSANAC, fizičar sa zagrebačkog Instituta Ruđer Bošković, objašnjava zašto je Hrvatska zadnja članica Europske unije koja još nema vlastiti svemirski satelit te govori o detaljima projekta u koji su uključeni studenti i profesori iz pet zagrebačkih visokoškolskih ustanova

Brojnoj studentskoj ekipi iz Adria­tic Aerospace Associationa (A3), hrvatske svemirske agencije na čijem je čelu Slobodan Danko Bo­sanac s Instituta Ruđer Bošković, ovih dana stiglo je moćno računalo nužno za realizaciju hrvatskog svemirskog projekta Perun I. Iza naziva Perun I krije se izgradnja prvog hrvatskog satelita koji će biti moguće lansirati, u najboljem slučaju, u drugoj polovi­ci sljedeće, 2021. godine. Dakako, osiguraju li se potrebna sredstva za tu višegodišnju misiju kojoj se posvetio Slobodan Danko Bosanac, fizičar iz Zagreba s doktoratom na prestižnom britanskom sveučilištu. Realnije procjene, međutim, govore da će hrvatski satelit ipak biti lansiran tek 2022. godine, kada se osigura dovoljno novca kroz crowdfunding kampanju, poseban način prikupljanja sredstava koji se zasniva na privatnim donacijama bilo tvrtki bilo fizičkih osoba. Tako će i Hrvatska, kao zadnja među članicama Europske unije, dobiti svoj satelit. Trenutačno je jedina država iz tog prestižnog europskog društva koja još uvijek nije lansirala vlastiti satelit u zemljinu orbitu.

SLOBODAN DANKO BOSANAC SA SURADNICIMA PREDSTAVIO JE 2013. TADAŠNJEM PREDSJEDNIKU RH IVI JOSIPOVIĆU HRVATSKI SVEMIRSKI PROGRAM

NACIONALOVI NOVINARI POSJETILI SU PROŠLOGA TJEDNA zagrebačko Visoko učilište Algebra čiji su studenti i dio profesora uključe­ni u taj projekt te s novim računalom kreću u završnicu kreiranja suvremenog minijaturnog satelita. Projekt Perun I obuhvaća razvijanje, montiranje i lansiranje prvog hrvatskog sate­lita 2U CubeSat, čije će dimenzije biti 10 x 10 x 10 cm, a s nizom sličnih satelita bit će lansiran na raketi s koje će se odvojiti u zemljinoj orbiti. Glavna misija mu je potaknuti Hrvatsku na razvoj svemirske tehnologije.

‘KADA GOVORIMO O svemirskoj industriji, ljudi odmah pomisle na lansiranje raketa u svemir ili put na Mars, ali svemirska industrija je puno više od toga’, kaže Silvio Papić iz Algebre

Članak u digitalnom obliku.

Danas na njemu radi ekipa s pet visokoškol­skih ustanova, u najvećem broju studenata. Uz studente s četiriju zagrebačkih fakulteta – Fa­kulteta strojarstva i brodogradnje, Fakulteta elektrotehnike i računarstva, Ekonomskog fakulteta i Prometnog fakulteta – uključeni su i domaćini sa zagrebačkog Visokog učilišta Al­gebra. O samim počecima projekta u razgovo­ru za Nacional govorio je Silvio Papić, voditelj studija sistemskog inženjerstva na zagrebač­kom Visokom učilištu Algebra, jednoj od pet visokoškolskih ustanova koje su se, sa svojim studentima, priključile projektu.

„IDEJU O LANSIRANJU PRVOG HRVATSKOG SATELITA INICIRAO JE DR. BOSANAC s Instituta Ruđer Bošković. Prvi mu je korak bio uputiti prijedlog za suradnju našim ljudima koji su ra­dili u poznatim svjetskim kompanijama visoke tehnologije. Ponudio je suradnju Zoranu Ka­hriću iz čuvene američke NASA-e, koja se bavi svemirskim istraživanjima te je svojedobno pokrenula i program Apollo, seriju američkih svemirskih misija uključujući i onu s ljudskom posadom na Mjesecu krajem šezdesetih go­dina prošloga stoljeća. Sličnu ponudu za su­radnju uputio je i Zdenku Uvaliću iz Airbusa. Dvojac vrhunskih hrvatskih stručnjaka iz dviju vodećih svjetskih kompanija pozitivno je re­agirao na inicijativu doktora Bosanca. Već na prvom sastanku tada još neformalne skupine Adriatic Aerospace Association (A3) donesena je odluka da se krene u projekt gradnje hrvat­skog satelita. Krug ljudi uključenih u projekt kontinuirano je rastao i sve više članova A3 angažiralo se na Perunu. Projekt lansiranja satelita u svemir iznimno je kompleksan i za­htijeva suradnju više organizacija i pojedinaca kroz široki spektar ekspertiza“, objasnio je Si­lvio Papić s Algebre. Papić je diplomirao aero­nautiku na Prometnom fakultetu u Zagrebu, a potom je ostvario i uspješnu karijeru pilota helikoptera u Hrvatskom ratnom zrakoplov­stvu. Letio je na helikopteru Mi8, a osim u vojnim zadaćama, sudjelovao je u brojnim akcijama traganja i spašavanja, kao i gašenju požara u jadranskom priobalju.

SLOBODAN DANKO BOSANAC UPORNO JE OD 2013. GODINE, kada je projekt pokrenut, posjećivao hrvatski državni vrh. S timom respektabilnih znanstvenika išao je u pohode bivšem predsjedniku Ivi Josipoviću i bivšem premijeru Zoranu Milanoviću. Svejedno, do realizacije projekta još uvijek nije došlo.

Bosanac je diplomirao teorijsku fiziku na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Za­grebu, a znanstvenu karijeru započeo je 1969. godine na Institutu Ruđer Bošković. Doktorirao je iz molekularne fizike na Sveučilištu u Sus­sexu. Bavio se i istraživanjima na Sveučilištu u Bristolu, drugom najmnogoljudnijem gradu u Velikoj Britaniji, a potom se vratio na Insti­tut Ruđer Bošković. Još davne 1986. godine na Brijunima je pokrenuo važnu međunarodnu znanstvenu konferenciju na kojoj su sudjelo­vali poznati svjetski znanstvenici iz područja prirodnih znanosti, što nastoji obnoviti i održati sve do danas.

PITALI SMO BOSANCA ZAŠTO UPORNO, VEĆ GOTOVO ČITAVO DESETLJEĆE, promovira taj svemirski program, kada je teško zamislivo da će Hrvatska poslati svog astronauta u svemir? Osim toga, i hrvatsku javnost teško je uvjeriti u smisao takvih znanstvenih pothvata. Njegov odgovor bio je više nego razuman. Ne mora Hrvatska poslati astronaute u svemir, nije o tome riječ.

„To je usko gledanje. Te svemirske tehnolo­gije uvijek se koriste i u druge svrhe. Navest ću vam jedan hrvatski primjer. Kad smo radili pro­jekt svog satelita, trebala nam je kamera koja će slikati zemlju iz svemira. Nismo je išli kupiti u inozemstvo, nego smo potražili hrvatsku tvrtku koja bi mogla proizvesti takvu kameru i našli smo je. U prvom trenutku rekli su da oni to ne znaju, ali kad sam im poslao specifikaciju ka­mere, zaključili su da je mogu napraviti. Oni su već radili kamere za Mercedes, a ta kamera bila je naprednija od ove svemirske za koju sam im poslao specifikaciju. Danas se ta zagrebačka firma može reklamirati i sposobnošću sudje­lovanja u proizvodnji za svemirske programe. Evo čemu zapravo služi hrvatski svemirski program“, izjavio je Slobodan Danko Bosanac.

Objasnio je i zašto je Hrvatska ostala na repu svemirskih istraživanja u Europskoj uniji i zašto su ispred nas i Bugarska i Rumunjska, koje već imaju svoje nacionalne satelite u ze­mljinoj orbiti:

„RUMUNJI I BUGARI SU JAKO DOBRI U SVE­MIRSKIM ISTRAŽIVANJIMA, ali to ne iznena­đuje. Zašto? Dok su bile u bloku sa Sovjetskim Savezom, razvijale su svoj svemirski program. Tako da su u Rumunjskoj i Bugarskoj postojali laboratoriji i centri za neka svemirska istra­živanja, a kada se Sovjetski Savez raspao, to im je pripalo kao vrijedno nasljeđe iz ne baš poželjnog razdoblja. Imali su temelje, a Bugari su imali i svog astronauta u svemiru. Zato iz tog razdoblja vuku i prednost u tom područ­ju u odnosu na Hrvatsku, kao uostalom i sve ostale države Jugoslavije.“

Među suradnicima s međunarodnom re­putacijom Bosanac je spomenuo i profesora Ognjana Božića, Dubrovčanina s Tehničkog sveučilišta u Braunschweigu, koje je, prema Bosancu, ponajbolje tehničko sveučilište u Njemačkoj. Postoji i jedna zanimljivost veza­na uz Braunschweig. U tom je sveučilišnom gradu s 240.000 stanovnika i jedan od četiriju atomskih satova u svijetu, kojima se najtočnije mjeri i vrijeme na Zemlji.

Svi ti članovi hrvatske svemirske agencije iz inozemstva rade na konkretnim projektima, a Slobodan Danko Bosanac njihov je koordinator u Hrvatskoj koji s njima redovito komunici­ra. U stalnoj su vezi zahvaljujući suvremenoj tehnologiji.

UZ STUDENTE S ČETIRIJU ZAGREBAČKIH FAKULTETA – FAKULTETA STROJARSTVA I BRODOGRADNJE, FAKULTETA ELEKTROTEHNIKE I RAČUNARSTVA, EKONOMSKOG FAKULTETA I PROMETNOG FAKULTETA, U PROJEKT SU UKLJUČENI I STUDENTI SA ZAGREBAČKOG VISOKOG UČILIŠTA ALGEBRA

Silvio Papić, voditelj sistemskog inženjer­stva s veleučilišta Algebra, objasnio je koje sve kompanije sudjeluju u projektu Perun I:

„Na uspostavljanju zemaljske stanice u Hrvatskoj za prijem signala sa satelita anga­žirane su tvrtke Interval, Scam Marine Geolux i Amphinicy. U izradi samih komponenti sate­lita, koje su vrlo specifične, moraju zadovoljiti strogu kontrolu kvalitete i biti u stanju izdr­žati neprijateljske uvjete u svemiru, sudjeluju tvrtke Geolux, Amphinicy, Applied Ceramics, Scam Marine i Fakultet prometnih znanosti. Sklapanje satelita radit će se na Visokom uči­lištu Algebra, a testiranje satelita, što je vrlo kompleksan proces i zahtijeva skupu opremu, bit će izvedeno uz pomoć prijatelja iz Austrije s odjela aeronautike Tehničkog učilišta Wiener Neustadt. Austrijanci su bili vrlo raspoloženi za suradnju i pomoć Hrvatskoj pri prvim ko­racima u razvoju svemirske industrije. Osim tehničkih dijelova projekta, bitni su promocija i prikupljanje sredstava za lansiranje samog satelita, za što je zadužen Digital Talents, odjel Visokog učilišta Algebra, dok se oko donacija za lansiranje satelita brinu tvrtke Atir i Oikon. Osim spomenutih, u projektu sudjeluju, po potrebi, i mnoge druge tvrtke i pojedinci koji su članovi ili partneri projekta A3.“

SKLAPANJE SATELITA RADIT ĆE SE NA VISOKOM UČILIŠTU ALGEBRA, A TESTIRANJE SATELITA U AUSTRIJI’, REKAO JE SILVIO PAPIĆ S VELEUČILIŠTA ALGEBRA

NACIONALOVI SUGOVORNICI POSEBNO SU UKAZALI NA ČINJENICU da su „u projekt uklju­čeni studenti koji odrađuju lavovski posao pa su tako postali i pioniri svemirske industrije u Republici Hrvatskoj“. A zašto to smatraju važnim, objasnio je Silvio Papić iz Algebre:

„Kada govorimo o svemirskoj industriji, ljudi odmah pomisle na lansiranje raketa u svemir ili put na Mars, ali svemirska industrija je puno više od toga. Da bi projekti vezani uz svemir bili uspješni, potrebne su razne druge grane gospodarstva poput ICT sektora koji razvija aplikacije i softvere koji se koriste za upravljanje satelitima, analize i razna mjerenja ili podatkovne znanosti potrebne za analizu ogromne količine podataka koji se prikupljaju i iz kojih treba izvući nešto smisleno. Zatim razvoj robota i robotskih komponenti, razvoj komunikacijskih sustava, izgradnja podatkov­nih centara te razne druge aktivnosti bez kojih ni samo lansiranje raketa ne bi bilo moguće niti smisleno.“

DVOJAC VRHUNSKIH hrvatskih stručnjaka iz dviju vodećih svjetskih kompanija, NASA-e i Airbusa, pozitivno je reagirao na inicijativu doktora Bosanca o lansiranju hrvatskog satelita

MEĐU SUDIONICIMA U PROJEKTU JE FILIP KISIĆ, student treće godine programskog inže­njerstva na Visokom učilištu Algebra. Obavlja zahtjevan posao voditelja projekta i progra­mera operacijskog sustava. Evo što on kaže o svom angažmanu:

„Perun I meni predstavlja priliku da nau­čim kako raditi na projektu velikog opsega i na najboljoj tehnologiji današnjice, razvijam operacijski sustav i upoznam iznimne ljude s kojima dijelim slične interese. Glavne motiva­cije za rad su mi stvoriti prvi hrvatski satelit s fantastičnim ljudima i prenijeti znanje na druge, ali i osobni napredak u struci.“

Matija Makoter, student treće godine strojarstva u Zagrebu, rekao je da mu je želja postati astroinženjerom, za što u Hrvatskoj još ne postoji studijski program. U projekt se uključio još 2017. godine kao srednjoškolac. Sa Slobodanom Dankom Bosancem upoznao ga je prijatelj koji je znao za njegove afinitete.

„Od malena sam oduševljen svemirom i svemirskim istraživanjima, a ovaj projekt mi je ostvarenje dječačkog sna. Drago mi je što mogu raditi na nečemu što me stvarno zanima i ispunjava. Jedan sam od voditelja projekta, a bavim se hardverom. Trenutno radim na strukturi, odnosno kućištu satelita, 3D mo­deliranjem. Nabavljam komponente za satelit, bavim se i svemirskim pravom, a tražim i do­natore pa tako pomažem ekipi iz marketinga. Moji daljnji planovi su završiti preddiplomski, možda čak otići na diplomski studij astroin­ženjerstva izvan hrvatske, a namjera mi je i ustrajati u ovom projektu“, rekao je Makoter.

I Danko Grigor, student Ekonomskog fakul­teta u Zagrebu, uključen je u projekt Perun I, ali kao dio marketinškog tima. Prema vlastitim riječima, sudjeluje u izradi poslovnog plana i sadržaja na društvenim mrežama, a nada se da će početi raditi i na prikupljanju novca za realizaciju projekta. O svemu piše i blog.

‘GLAVNE MOTIVACIJE za rad su mi stvoriti prvi hrvatski satelit s fantastičnim ljudima i prenijeti znanje na druge, ali i osobni napredak u struci’, kaže student Filip Kisić o Perunu 1

„CILJ BLOGA I KOMUNIKACIJE PUTEM DRUŠ­TVENIH MREŽA je popularizacija svemirskog istraživanja, ali i svemira općenito. Kao stu­dentu ekonomije posebno mi je zanimljivo područje svemirske industrije. Smatram da ovaj projekt može biti njen pravi pokretač u Hrvatskoj. Želimo da Perun I pokaže da se to može i potakne studente, poduzetnike i ostale da se uključe u slične projekte.“

Ivan Grgić student je diplomskog studija digitalnog marketinga na Algebri, gdje trenut­no čeka na datum obrane diplomskog rada na temu oglašavanja u videoigricama.

„Trenutačno radim i kao junior strateški planer u reklamnoj agenciji BBDO Zagreb te u Digital Talents, maloj agenciji u vlasništvu Al­gebre koja me dovela do projekta Perun I. Kao dio marketinškog tima u projektu sudjelujem kao strateg i kreativac. S jedne strane radim na izradi poslovnog plana, a s druge na izradi komunikacijske strategije te osmišljavanju slo­gana i vizuala. Priključio sam se tom projektu iz osobne znatiželje, a pružila mi se jedinstve­na prilika surađivati s ljudima koji posjeduju velika znanja o svemirskim tehnologijama i uz koje mogu naučiti potpuno nove stvari o temi o kojoj sam donedavno malo znao. Ovaj projekt objedinjuje mnoga područja znanosti i pruža mi mogućnost da iz prve ruke svjedočim i sudjelujem u stvaranju svemirske tehnologije te gradim priču o prvom hrvatskom satelitu. I, naravno, uđem u povijest kao dio tima koji je lansirao prvi hrvatski satelit. Vječni život!“

I Ana-Marija Jadanec s Algebre članica je marketinškog tima te radi na istraživanju tr­žišta i izradi komunikacijske strategije i kre­ativne izvedbe.

RUMUNJI I BUGARI SU JAKO DOBRI U SVEMIRSKIM ISTRAŽIVANJIMA, ALI TO NE IZNENAĐUJE JER SU BILI U SOVJETSKOM BLOKU’, KAŽE SLOBODAN DANKO BOSANAC

„NAŠ ZADATAK JE ŠIROJ PUBLICI PRIBLIŽITI TAJ AMBICIOZNI PROJEKT i pokazati da iako isprva zvuči nedostižno, itekako je u Hrvatskoj ostvariv. Kako bismo pronašli najbolji pristup, krenuli smo od istraživanja stavova javnosti o izgradnji i lansiranju malih satelita, koja će u formi izvještaja biti objavljena na web stra­nici Peruna I. Iako je biti prvi i sudjelovati u razvoju novog i dosad neviđenog, samo po sebi izazovan, ali i izrazito zanimljiv proces, posebno me privuklo to što iza svega stoji in­spirativna, skoro i bajkovita ideja o lansiranju prvog hrvatskog satelita.“

Veliku snagu projekta prepoznala je i u njegovu interdisciplinarnom pristupu koji je ujedinio stručnjake iz različitih područja:

„Zato uopće nije čudno vidjeti ‘marketinga­še’ na raspravama o komponentama satelita ili inženjere kako sudjeluju u izradi marketinškog plana. Takav cjeloviti pristup i međusobna razmjena znanja, osim što doprinose njegovoj izvedivosti, ujedno koriste svima nama koji sudjelujemo u projektu.“

JEDAN OD VODITELJA PROJEKTA PERUN I JE I LUKA KOROV, programer operacijskog sustava za računalo satelita koji je tako spojio svoja dva velika interesa – računarstvo i sve­mir. To je i pobliže objasnio:

„U nedostatku mogućnosti za specijali­zaciju na području svemirskih tehnologija u Hrvatskoj, što se nadamo da ćemo ovim pro­jektom promijeniti, odlučio sam se za studij računarstva na FER-u, gdje sam trenutno na drugoj godini. Sudjelovanje na ovom projek­tu pruža priliku neprestanog učenja, razvoja novih vještina, upoznavanja ambicioznih i ustrajnih ljudi i suradnje s njima, ali i preno­šenja vlastitog znanja drugima. Upravo to me u početku privuklo projektu te zadržalo sve do danas.“

Kolonizacija Crvenog planeta – Na Marsu ćemo biti triput lakši

Priče o naseljavanju drugih odredišta u svemiru zvuče sve manje bajkovito otkako su se znanstvenim i tehnološkim otkrićima o drugim planetima pridružili urbanističko-gospodarsko-sociološki projekti koji pokazuju kako bi funkcionalne nastambe na Marsu mogle izgledati. Kristaliziraju se i procjene tko bi ondje mogao uživati

Tko je nezadovoljan životom na Zemlji, može početi planirati selidbu na neku drugu svemirsku destinaciju, možda mu se posreći i postane jedan od milijun budućih stanovnika Marsa. Otkako je NASA na Crvenom planetu otkrila vodu znanstvenici, ljubitelji svemira i poneki poduzetnik poput Elona Muska razmišljaju o naseljavanju toga planeta, stoji u članku koji nam donosi lider.media  autorice Kate Pranić.

Udruženje The Mars Society otišlo je i korak dalje te je početkom ove godine objavilo natječaj ‘Mars City State Design’ pozivajući arhitekte, inženjere i entuzijaste raznih profila da osmisle arhitekturu grada-države Mars. Odazvalo se 175 timova iz više od deset zemalja svijeta i u finale ih je ušlo deset, a pet pobjednika proglašeno je na međunarodnoj konvenciji ‘The Mars Society’ održanoj potkraj listopada ove godine. Putem interneta pratilo ju je pet tisuća ljudi koji su slušali predavanja 150 govornika, stručnjaka za istraživanje Marsa i općenito svemira, a koji su govorili o najnovijim znanstvenim dostignućima i izazovima vezanim uz istraživanje i moguće naseljavanje Marsa. Prvo mjesto pripalo je timu Nexus Aurora, sastavljenome od pripadnika nekoliko nacija, drugo je osvojio Southern Cross Innovations iz Australije, treće Navarro Rémy Foundation iz Francuske, četvrto Phlegra Prime iz SAD-a, a peto Korolev Crater SAR iz Australije.

Simbolične nagrade

Svaki je tim na konvenciji održao videoprezentaciju u kojoj je detaljno objasnio kako zamišlja arhitekturu grada-države Mars. Tim videozapisom upotpunili su svoje prijedloge od dvadeset stranica pisanog materijala, a koji će uskoro na YouTubeovoj stranici udruženja Mars biti dostupni i onima koji nisu pratili konvenciju. Pobjednici natječaja dobili su i simbolične novčane nagrade, prvo mjesto nagrađeno je s deset tisuća dolara, drugo s pet, treće s dvije i pol tisuće, četvrtom je pripala tisuća, a petome petsto dolara.

Zadatak inženjera i arhitekata bio je osmisliti najbolji urbanistički plan za grad-državu Mars koji bi funkcionirao samoodrživo i gdje bi se razvijalo gospodarstvo, kultura, politika, društvo… sve ono što neku državu čini zajednicom građana i državom. Osim na arhitekturu naselja, dio projekta odnosio se i na planiranje gospodarskog razvoja – proizvodnju hrane, odjeće, električne energije, robe široke potrošnje, strojeva i vozila, svega onoga što treba za suvremen život čovjeka.

Ponešto od toga treba uvesti i sa Zemlje, primjerice, napredne tehnologije koje bi odigrale najveću ulogu u naseljavanju Marsa. Neki od problema koje su natjecatelji trebali riješiti su: koji će se inženjerski sustavi upotrijebiti i kako će raditi, kako grad-državu učiniti ekonomski uspješnom i održivom, koje bi škole, kulturne, umjetničke i sportske aktivnosti trebale postojati, kako Mars učiniti privlačnim i ugodnim mjestom za život, odnosno boljim od onoga kakav je na Zemlji, te kako bi tom svemirskom državom trebalo vladati.

Najbolje odredište

Dr. Robert Zubrin, predsjednik The Mars Societyja, rekao je da su finalisti natječaja odradili prekrasan posao iznoseći prijedloge za dugoročno ljudsko naseljavanje planeta Mars, uzimajući u obzir mnoge važne čimbenike.

– Njihovi detaljni napori pomoći će i znanstvenoj zajednici i široj javnosti da bolje razumiju što je potrebno za uspostavljanje prvoga velikoga grada na Crvenom planetu u ne tako dalekoj budućnosti – rekao Zubrin te najavio knjigu ‘Mars City States: New Societies for a New World’, koja izlazi iduće godine, a u kojoj će biti objavljeno dvadeset najboljih sa spomenutog natječaja.

Toga natječaja zacijelo ne bi bilo da NASA nije prije nekoliko godina pronašla vodu na Crvenom planetu, a prošle godine i napravila kartu na kojoj su prikazana područja Marsa u kojima se nalazi zaleđena voda na dubini od samo dva i pol centimetra ispod površine, što je preduvjet za naseljavanje kao i sunčevo svjetlo, kojega ima dovoljno u dijelu planeta gdje se nalazi voda. Znanstvenici NASA-e vjeruju da je Arcadia Planitia, područje u sjevernoj hemisferi Marsa, zasad najbolje mjesto za slijetanje astronauta, ali ne i jedino pa i dalje istražuju Crveni planet i predviđaju da će za petnaestak godina američki astronauti zakoračiti na Mars.

Preduvjeti za organizirani život

Iako je otkriće vode na Marsu glavni razlog optimizmu kad je riječ o potencijalnom naseljavanju planeta, to je samo jedan od uvjeta potrebnih za život, ali, prema mišljenju fizičara i znanstvenika Slobodana Danka Bosanca, koji se bavi razvojem svemirske tehnologije i u sklopu tvrtke Adriatic Aerospace Association priprema lansiranje prvoga hrvatskoga satelita, za Zemljane nije dovoljan. Što bi sve trebalo, osim vode, za život čovjeka u svemiru?

Bosanac ističe da je gotovo univerzalno mišljenje, koje i astronomi šire, da je voda indikacija postojanja života. Tvrdi da je to nakaradno mišljenje jer je u svemiru voda najzastupljenija poslije ugljikova monoksida. Ona se u međuzvjezdanom prostoru nalazi kao slobodna molekula, a na asteroidima i planetima nalazi se ukomponirana u stijene. Na Zemlji je isto tako, međutim, zbog ogromnih tlakova koji se stvaraju hlađenjem Zemljine kore voda je istisnuta iz njih i pojavljuje se kao ocean. Prema nekim procjenama u dubokoj Zemljinoj kori ima dovoljno vode da potpuno potopi sve kontinente.

– Za organizirani život o kojem se priča, njih milijun na Marsu, potrebne su tri najvažnije komponente: voda, hrana i održivi ciklus kisik-ugljikov dioksid. Međutim, iznad njih je energija, bez nje je nemoguće osigurati te komponente. Pod pretpostavkom da se osigura izvor nepresušne energije, jer intenzitet sunčeve na Marsu je upola manji od onog na Zemlji te se teško može računati na nju, zajednica na Marsu može stvoriti društveni sustav koji omogućava održivu opskrbu tih triju komponenti. To je prije svega društvo vegetarijanaca jer je proizvodnja proteina životinjskog podrijetla iznimno zahtjevna zbog potrošnje vode, ali i hrane za životinje. Možda je rješenje umjetna proizvodnja tog izvora proteina, i te se mogućnosti istražuju. Međutim, najjeftinija je proizvodnja hrane biljnog podrijetla, ujedno je ona u ciklusu (ugljikov dioksid plus voda ide u kisik plus šećeri (hrana)). Oblik društvene zajednice pretežno bi bio poljoprivredni, industrija bi bila za održavanje zajednice i nešto razvoja – objašnjava Bosanac.

Pouke za Zemlju

Naglašava da je tu i praktični problem – kako osigurati temeljne elemente za biljke: dušik, fosfor i kalij i još dosta drugih. Tlo Marsa sadrži te elemente, ali u drukčijim omjerima i potrebno je uzgojiti biljne sorte prilagođene njemu. Osim toga, tlo Marsa ima za biljke toksične spojeve koji se trebaju ukloniti prije sadnje. A tu je i problem količine bilja potrebnog za recikliranje ugljikova dioksida.

– Procjene govore da za jednu odraslu osobu treba oko 16.000 listova bilja da je održi na životu i to ako je lišće stalno izloženo izvoru energije. Srednje veliko stablo sadrži oko 16.000 listova, tako da za zajednicu od milijun ljudi treba barem milijun stabala i izvor stalne energije za fotosintezu. To je samo dio problema, prema tome zajednica od milijun ljudi na Marsu treba čekati dosta vremena. Međutim, takva su razmišljanja jako korisna jer upućuju na to kako da održimo svoj razvoj na Zemlji – napominje Bosanac.

Novi put evolucije

No teškoće s opskrbom hrane za milijun ljudi nisu jedini problem, tu je i sila teže. Bosanac pojašnjava da na Marsu nema nekih posebnih tektonskih poremećaja; vjetrovi pušu velikom brzinom i premda je atmosfera gotovo vakuum mogu izazvati velike teškoće jer sa sobom nose i prašinu, ali za ljude je najgora sila teže, koja iznosi trećinu od zemaljske.

– To znači da naše mišićno tkivo koje je pripremljeno nositi teret od, primjerice, 60 kilograma na Zemlji, na Marsu se mora nositi sa samo 20 kilograma. Neizbježna je atrofija mišićnog tkiva, ali i kostiju. Dakle, zajednica ljudi na Marsu krenula bi svojim putem evolucije – objašnjava Bosanac.

Pritom ističe da je naseljavanje Marsa nezamislivo bez pomoći novih tehnologija, odnosno robota i umjetne inteligencije. Jer treba istražiti područja izvan zajednice gdje je vakuum, a to mogu jedino roboti i to oni koji samostalno donose odluke, a ne oni pod komandom iz nekog centra, što znači da moraju imati kognitivne sposobnosti, inteligenciju.

Ugledni astrofizičar o svemirskoj tehnologiji: ‘Stvarnost je daleko okrutnija od onog što reklamira SpaceX’

Kako biste na trenutak zaboravili na koronavirus donosimo vam naš serijal Hrvati i svemir. ‘Moj je cilj jednostavan. To je cjelovito razumijevanje svemira, zašto je takav kakav jest i zašto uopće postoji’, kazao je jednom prilikom kozmolog i briljantan teorijski fizičar Stephen Hawking. Strast prema istraživanju i spoznaji svijeta oko sebe bila je pokretačka snaga ne samo jednog od najpoznatijih fizičara već i svake osobe koja je posvetila svoj život otkrivanju tajni svemira. Baš zato kroz specijal ‘Hrvati i svemir’ odlučili smo zakoračiti na putovanje u nepoznato s hrvatskim znanstvenicima koji su za Net.hr ispričali svoju priču o ljubavi prema svemiru, inspiraciji, važnosti popularizacije znanosti, ali i budućnosti koja nas čeka…

Slobodan Danko Bosanac, eminentni astrofizičar s Instituta Ruđer Bošković i predsjednik Jadranske aero-svemirske asocijacije, danas radi na razvoju istraživačkog i razvojnog svemirskog programa te smatra kako još nije kasno za Hrvatsku da bude dio igre u modernoj “svemirskoj utrci”. Ipak, poznati znanstvenik upozorava da prije nego što se otisnemo među zvijezde moramo moramo pronaći odgovore na neka važna pitanja, donosi Net.hr.

NET.HR: Kada ste se prvi puta zainteresirali za svemir? Što vas je nadahnulo?

BOSANAC: Okidač koji me odveo u svijet mašte, a kasnije znanosti, bio je znanstveno fantastični film. Bila je to 1956. godina, a ja sam išao u 4. razred osnovne škole kada se počeo prikazivati film Zabranjeni planet koji me toliko fascinirao da sam ga pogledao još 11 puta. Bio je to okidač za maštu. Nije tu bila riječ samo o tome da se sanja o svemiru već i kako sam nešto stvoriti. Bio sam fasciniran tehnologijom koja se pojavila u filmu, a najviše me oduševio robot Robi. Toliko me nadahnuo da sam pokušao i sam stvoriti jednog robota. Ideja je bila da napravim vozilo koje će biti pokretano elektro-motorom s ticalima koja će moći imati senzore te se voziti po sobi. Bio je to moj prvi pokušaj da stvorim nešto iz mašte.

Otvaranje Adria Space konferencije

Već u petom razredu osnovne škole počeo sam se baviti kemijom te su me fascinirali efekti koji se dobiju spajanjem kemikalija, a vrlo brzo počeo sam razmišljati i o izradi raketa testirajući, između ostalog, vlastite mješavine goriva. Ipak, nisu sve bile uspješne pa su znale eksplodirati i napraviti svojevrstan “big bang”. Mislim da sam bio 7. ili 8. razred kada mi je slučajno jedna takva mješavina za raketno gorivo eksplodirala dok sam držao posudicu u rukama. Plamen mi je zahvatio dlan koji je spriječio da oslijepim. To je bila prekretnica da se krajem osnove škole više usmjerim na matematiku i fiziku. Moram priznati da me to zaista fasciniralo, u fizici posebno elementarne čestice i ono što se naziva astrofizika.

Gimnazijsko školovanje po pitanju matematike i fizike bilo mi je dosta lagano te sam imao sve predispozicije da i fakultet fizike prođem brzo. Tako sam umjesto u četiri godine, fiziku diplomirao u tri.

NET.HR: Na PMF-u ste diplomirali 1968., je li tada među studentima postojao veliki interes prema astronomiji i svemirskim istraživanjima? Kako su izgledali studentski dani?

BOSANAC: Na studij sam došao s dosta velikim predznanjem tako da mi zaista nije bilo teško završiti ga u kraćem roku. Studij je proširio moje znanje na području fizike, a bio sam dosta aktivan i u zvjezdarnici u Zagrebu. Uz to sam se bavio i planinarstvom tako da sam kroz studij zapravo imao dosta aktivnosti. Što se samog studija tiče, tada je istraživanje elementarnih čestica bilo vrlo popularna tema, ali i vrlo uska. Dosta se radila i teorijska fizika čvrstog stanja, ali se zapravo nije vodilo računa o primijenjenoj fizici koja bi bila temelj današnjoj raketnoj tehnologiji. O astrofizici se nešto čulo, ali to je bilo zaista vrlo malo, kao i bilo kakve teme povezane sa svemirom.

NET.HR: Nakon PMF-a, doktorat ste radili na University of Sussex. Kako to da ste se odlučili ipak vratiti u Hrvatsku?

BOSANAC: U meni su najveći interes pobuđivale elementarne čestice i to je golicalo moju maštu. Za to područje bilo je potrebno veliko znanje matematike i ja sam bio time opčinjen.

No, na kraju samog studija bio sam dosta, moram priznati, razočaran odazivom određenih ljudi, profesora, s obzirom na to kakav sam uspjeh imao na samom studiju. Na zadnjoj godini studija upoznao sam profesora Murrella sa Sveučilišta u Sussexu koji se bavio teorijskom kemijom te smo počeli diskutirati o tome kako povezati kemiju s fizikom. Iako nismo našli puno dodirnih točaka, dobio sam prije diplome poziv od profesora Murrella da dođem na Sveučilište u Sussexu te da će mi sve biti plaćeno. No stvar je bila u tome da bi se trebao baviti s teorijskom kemijom. Studij elementarnih čestica tada je bio elitni, a reći nekome da je kemičar bila je više uvreda nego pohvala. No razočaran odnosom prema meni na fizici i primamljivom ponudom sa Sussexa, skočio sam s konja na magarca i prihvatio ponudu.

Morao sam se prilagoditi drugačijem načinu razmišljanja kada sam došao na Sussex, ali ipak danas smatram kako sam imao poprilično sreće što sam pronašao sebe u nekom novom području koje je otvaralo nove horizonte. Fizika elementarnih čestica počela je zalaziti u vrijeme mog doktorata, tako da mi nije žao što sam otišao na Sussex. Nakon tri godine doktorata otišao sam na Sveučilište u Bristol na postdoktorat, nakon čega sam dobio poziv za posao na Oxfordu koji je trebao voditi ka profesuri. Ipak, odlučio sam se vratiti u Hrvatsku, tadašnju Jugoslaviju. Formalni razlog bio je taj što nisam odslužio vojni rok te da se nisam javio, bio bi vojni bjegunac, a to mi se nije sviđalo. Međutim, značajniji razlog, zbog kojega nisam nikada zažalio, bio je taj da sam trebao mir te mi je trebalo vrijeme, koje na Oxfordu ne bi mogao dobiti, kako bi radio na svojim idejama. Vratio sam se na Institut Ruđera Boškovića gdje me čekalo mjesto. Odslužio vojni rok te počeo raditi na idejama koje su odredile moj život, ali i kasniju karijeru.

NET.HR: Tko Vas je nadahnuo u vašem radu?

BOSANAC: Iako sam u stanovitoj mjeri samotnjak, kada bi morao navesti osobe koje su me nadahnule to bi bile tri.

Moj otac, koji je bio profesor na Elektrotehničkom fakultetu s jako razvijenom praktičnom stranom. Konstruirao je prvi generator u Končaru koji je u to vrijeme bio i najveći na svijetu. Ono što sam od njega naučio je to da budem jednostavan. Imati komplicirani problem ali pronaći u njemu bitne jednostavne stvari s kojima bi kasnije mogao razumjeti problem i otići u razvoj te razradu istoga.

Druga osoba je profesor Murrell koji je ostao do kraja života moj dobar prijatelj. U našem odnosu fizičara i kemičara trebalo je dosta strpljenja kako bi se mogao pronaći zajednički jezik. Od njega sam baš to naučio, da trebamo pronaći zajedničku temu te da se nađu točke u kojima se može surađivati. Tolerancija je tu vrlo važna. Kada sam došao na Sussex i dobio zadatak, gledao sam kako bi se problematika mogla riješiti iz kuta elementarnih čestica. Murrell je prvo bio zgranut, no onda je rekao “prodiskutirat ćemo to”. Kasnije mi je kazao “Danko, ti radi na svoj način, a ja ću na svoj”, iako su nam metode bile drugačije. Tjedan dana iza, rekao mi je “Danko, radit ćemo na tvoj način”, a to je bila velika stvar, to da jedan svjetski znanstvenik kaže doktorandu da će se raditi na njegov način. Zahvaljujući tome otvorili smo jedno novo područje ne bi li zajedno napisali i knjigu.

Treća osoba koja je iznimno utjecala na mene je nobelovac Harold W. Kroto kojega sam upoznao na Sussexu, impresionirali su me njegovi širi društveni pogledi.

NET.HR: U vrijeme slijetanja čovjeka na Mjesec vi ste već bili u znanosti. Kako je taj trenutak utjecao na vas? Kako ste Vi proveli i doživjeli trenutak kada je ljudska noga prvi puta kročila na neki drugi nebeski objekt?

BOSANAC: Slijetanje na Mjesec odvilo se taman prije mog odlaska na Sussex. Sam događaj je bio fascinantan no ja sam tada već bio određen kroz teorijsku fiziku. Ono što tada nisam znao je da je to bio daleko veći podvig nego što se mislio. Nismo ni sami poznavali problematiku leta u to vrijeme u potpunosti, za početak sama cijena leta. Iako se danas SpaceX hvali slijetanjem, to je tehnologija koju je zapravo razvila NASA.

Za mene se na stanoviti način kroz to slijetanje na Mjesec ostvarilo ono što sam gledao u Zabranjenom planetu. Iako se mnogo o tome pričalo, ljudska posada nije opet išla na Mjesec, a nismo se ni otisnuli put Marsa. No planovi postoje. Koliko je ljudskoj vrsti važno da se otisne dalje od svog doma? Što možemo očekivati kada su u pitanju svemirski letovi u idućih pedesetak godina?

Slobodan Danko Bosanac s modelom CubeSat

Stvarnost je daleko okrutnija od onoga što reklamira SpaceX. Tu je u pitanju velika količina izuzetno kompleksnih problema od korištenja kisika, pogonskih sustava, preko atrofije mišića, utjecaja kozmičkog zračenja na astronaute itd. Osim toga cijena projekta je izuzetno visoka, a da ne govorimo o stresu s kojim se susreću astronauti. Buka koju stvaraju raketni motori kako bi se letjelica otisnula je jačine minimalno 150 decibela, a zvuk iznad 140 izaziva trenutnu smrt. Iako oni imaju zaštitu, te su vibracije strašne, te ih teško može izdržati običan ljuski organizam. Onda dolazimo i do problema goriva. Kemijsko gorivo koje se sada koristi je dosta neefikasno te je puno bolji način elektromagnetska propulzija, strateški projekt naše asocijacije. Za taj oblik pogona svemirskih letjelica mora se naći rješenje prije nego što se krene na put za Mars.

Ono što bih volio reći je da je možda najvažnije naći motiv krenuti u tu avanturu. Što će ljudi na Mjesecu? Što će na Marsu? Za jedno 10-ak godina naći će se način da se jeftino dođe u orbitu zemlje, ako se to nađe, onda bi se za jedno pedesetak godina moglo dogoditi da ljudi odu i na Mars. Tada će se možda i lakše naći motivacija.

NET.HR: Predsjednik ste Jadranske aero-svemirske asocijacije, možete li nam ispričati nešto o tom projektu? 

BOSANAC: Svemirski letovi izuzetno su skupi i zahtjevni i iz tog razloga u mnogim zemljama, kao i u Hrvatskoj nije se previše obraćala pažnja na to da se i mi na stanoviti način uključimo u razvoj svemirske tehnologije. Imali smo pojedince koji su radili za NASA-u ali u Hrvatskoj nije bilo nekog razvoja. Prije 20-godina okrenula se situacija, razvoj tehnologije uzrokovao je veliko smanjene troškova izrade satelita kroz minijaturizaciju njegovih bitnih komponenti. Na taj je način izrada satelita postala dostupna pojedincima, firmama, sveučilištima, tako da danas i male zemlje mogu ući u igru oko razvoja svemirske tehnologije.

Neke manje zemlje shvatile su taj novi razvoj te su i same financirale svemirsku tehnologiju u svojim zemljama baš zato što je njen razvoj sveobuhvatan jer uključe veliki raspon raznorodnih tehnologija. Nažalost, Hrvatska je po pitanju toga spavala. Jadranska aero-svemirska asocijacija, pokrenuta je prije nekoliko godina s namjerom da se okupe naši stručnjaci i ljudi koji su otišli u inozemstvo oko projekta svemirskog razvoja u Hrvatskoj. U početku je to bilo samo učenje, a danas radimo na projektima koji direktno utječu na razvoj svemirske tehnologije u nas, izradom i lansiranjem satelita. Ima tu i drugih aktivnosti poput popularizacije, obrazovanja i sl.

Iako još postoji dosta nerazumijevanja i neshvaćanja koja je svrha i koje su mogućnosti takvog programa u RH, tu leži ogroman potencijal. Pa EU je dala za razvoj svemirske tehnologije više novca nego za sve druge projekte te i dalje motiviraju Europu da se tehnološki osamostali, pogotovo u odnosu na SAD, Rusiju i Kinu.

Komponente Perun 1 satelita

Mogućnosti za razvoj postoje. Sada radimo na projektu satelita Perun 1. Njegova je svrha obrazovnog i znanstvenog razvoja koji podržavaju lokalni gospodarski subjekti te bi označavao bitan razvoj u smjeru komercijalizacije. Postoji i razvoj tehnologije materijala koji do sada u Hrvatskoj nije bio usmjeren prema svemirskoj tehnologiji, a naravno bilo bi dobro i da se pokrene razvoj elektromagnetske propulzije jer bi se tu mogao uloviti korak sa svjetskim razvojem.

NET.HR: Imenovani ste voditeljem podružnice SwissSpace Systems za Hrvatsku, s općim ciljem uspostavljanja svemirskog centra Hrvatska sa središnjim objektom svemirske luke. O kakvom se projektu radi?

BOSANAC: U 2012. osnovana je tvrtka SwissSpace Systems sa svrhom jeftinog pristupa orbiti oko zemlje, najprije malim satelitima, a kasnije sa istom vizijom za letjelicu s ljudskom posadom. Prvi korak bilo je testiranje tog sustava na brzom transportu ljudi s točke A do točke B na Zemlji. Radi se o već poznatom konceptu. Naime, svemirska letjelica (shuttle) trebala bi se prevoziti na zrakoplovu do određene visine, negdje oko 10-15 km, gdje bi se oslobodila i samostalno raketnim pogonom došla do granice zemljine atmosfere.

Jedan od problema bilo je potrebno naći mjesto gdje bi se izgradila svemirska luka odakle polijetali zrakoplovi koji nose raketnu letjelicu na svojim leđima. Europa je zagušena zrakoplovnim linijama te se mora tražiti posebno vrijeme za lansiranje, no kod nas postoji jedno mjesto gdje je nebo čisto – Udbina. Baš je to bio motiv da se ovdje osnuje podružnica Swiss Space Systems.

Članovi A3 u ESA Adria na regati

Ono što sam ja zahtijevao, s obzirom da nisam želio biti samo voditelj podružnice sa svrhom izgradnje samo svemirske luke, da se mora paralelno s time pokrene i istraživanje i razvoj svemirske tehnologije. To je odobreno te sam se tako 2013. manje više skoncentrirao na okupljanje eksperata na području svemirske znanosti i tehnologije.

NET.HR: Koji vas je projekt/istraživanje obilježilo?

BOSANAC: Kada bi ukratko trebao odrediti smjer svog istraživačkog opusa, onda bi to bili molekulski procesi. Međutim to je bila početna ideja, početni zadatak koji sam dobio na Sussexu. U kemiji jedan od procesa koji zahtjeva teorijsku analizu i opis su brzina i predviđanje kemijskih reakcija. Rutinski to se sada radi kinetičkim jednadžbama koje uključuju empirijske parametre određeni iz eksperimenta.

Teorija bi trebala predvidjeti te parametre i dati im unaprijed koje su njihove vrijednosti bez obzira na eksperimente. To je i danas nerješiv problem, a na Sussexu se smatralo da bi se parametri mogli odrediti iz prvotnih teorijskih načela dinamike molekulskih sudara. Ideja je bila da se problem riješi iz svojstva elementarnih molekulskih sudarnih procesa, sugestija koju sam predložio na Sussexu. No jedna je stvar imati lijepu ideju, a drugo ju provesti. Brzo se ustanovilo da su procesi iza teorije sudarnih procesa izuzetno veliki i za ono vrijeme slabijih računala to je bilo praktički neizvedivo ako se želi opis kvantnom mehanikom. Rješavanje se dosta pojednostavljuje korištenjem klasične mehanike koja je skoro bila potpuno zanemarena za opis atoma i molekula. Tomi je dalo poticaj za istraživanje odnosa klasične i kvantne mehanike. Upravo to je bio smjer koji je odredio nadopunu mojih istraživanja i primijenio ih u analizi elementarnih procesa u molekulskim oblacima u svemiru. Naime, u svemiru postoje ogromne nakupine atoma i molekula, koji se međusobno sudaraju i stvaraju nove kemijske spojeve.

Molekulski oblaci su važni jer se danas nove zvijezde stvaraju upravo u njima. Oni su generatori novih zvijezda i zato su jako važni. Istraživanje sudarnih procesa primijenio sam i na evoluciju proto-zvijezda, zvijezde koje su prethodile stvaranju galaktika i kasnijih zvijezda.

Danas se bavim drugim problemima koji su povezani s raketnom tehnologijom.

NET.HR: Bavite se i popularizacijom znanosti. Koliko je ona bitna?

BOSANAC: Popularizacija znanosti je izuzetno važna aktivnost. Na razini pogotovo osnovne škole, ali i ranije i kasnije, pa sve do pozne dobi. Nije toliko svrha toga što se istražuje već više pobuđivanje mašte i onda pretvaranje fantazije u stvarnost, a za to je najkritičnija najmlađa dob.

Mladi nositelji izrade Perun 1 satelita

Od gimnazijskih dana popularizacija je bila jedan od važnijih čimbenika moje znanstvene aktivnosti, pogotovo na razini škola, kako osnovnih, tako i srednjih pa sve do općeg slušateljstva. Bez popularizacije ne bi ni ja, kao ni mnogi drugi znanstvenici, bili ono što jesu. Pogotovo da nisu u mladosti pročitali knjige ili slušali predavanja o raznim temama iz znanosti i našli svoje mjesto u svemu tome. Jedna od glavnih odrednica znanstvenika je popularizacija onoga što radi.

NET.HR: Koliko je važna mašta u znanosti? 

BOSANAC: Znanost je metoda kojom se dolazi do spoznaje, a spoznaja je naša vizija, istina o prirodi oko nas. Mašta nam postavlja pitanja, a kada tražimo odgovor na nju ne bi li bili sigurni u njegovu točnost, koristimo metode znanosti. Pravo pitanje bi bilo, koliko je važna mašta u spoznajI?

Ima nekoliko razina spoznaje: ona koja nam daje novi uvid u zakonitosti na kojima se dešavaju procesi u prirodi ili može biti spoznaja o inovaciji, spoznaja može biti u rješavanju rutinskih poslova. U svemu tome mašta ima odlučnu ulogu jer ima prednost ne mora bit povezana s poznatim spoznajama, i tu je njeno kapitalno značenje. Međutim mašta ne mora biti provediva u stvarnosti ali je uloga znanstvenika da svako maštanje provjeri i bude spreman da je pogrešna. Nema znanstvenika, onih koji su doprinijeli novim spoznajama, koji nije imao neuspjeha sa svojim maštama. Mašta je temelj spoznaje ali ne mora svaka dovesti do spoznaje.

NET.HR: Na koje pitanje bi voljeli znati odgovor?

BOSANAC: Ima dosta pitanja na koja bih volio znati odgovor. Ima tu puno rutinskih pitanja, zahtjevnih ali i onih grandioznih, pitanja svih pitanja. Prvo mi pada na pamet pitanje kako je nastao svemir. Iako ga ne smatram značajnim jer je to pitanje koliko mi zapravo uopće poznajemo gravitaciju i sva njezina svojstva, odnos s materijom, prostor-vrijeme… Ne znam zapravo ni koliko ljudski mozak može uopće shvatiti te odnose. Međutim pitanje s kojim volim završavati predavanjima je “Zašto je svemir toliko velik, a mi smo tako mali?”.

NET.HR: Ograničeni smo brzinom svjetlosti, izvorima energije, a vijek nam je manji od 100 godina… Zašto smo uopće stvoreni da ostanemo na planetu Zemlja, zašto nas je priroda stvorila tako male u tako velikom svemiru?

BOSANAC: Odgovor na to pitanje možemo uopće početi tražiti ako znamo odgovor na pitanje “Da li smo došli uopće do granica spoznaje?”. Eksperimenti su došli do granica kada na razini istraživanja malog, velikog kratkotrajnog i dugotrajnog ima sve manje spoznaja,onih temeljnih o prirodi. Je li je to kraj spoznaje i ne možemo se ići dalje? Po tom sam pitanju malo pesimist, a i malo optimist. Moje znanje mi govori da smo došli do granica spoznaje, a optimist u meni govori da i dalje istražujemo i ne odustajemo.

NET.HR: Što nas čeka i u kojem smjeru trebamo gledati u budućnosti?

BOSANAC: Još dugo vremena neće biti naznaka da će ljudi naseljavati nove planete te da ćemo naći svoj dom u svemiru. Za to vrijeme moramo naći svoj dom na Zemlji. Današnji trendovi se moraju promijeniti, konzumerizam mora opasti. Moraju se promijeniti naši društveni odnosi, odnosi prema prirodi… Pa Zemlja je dom od bakterija do ljudi, dobro kuga baš i nije druželjubiva pa nitko neće žaliti da se ona uništi. Međutim, životinjske i biljne vrste trebaju imati svoje mjesto na Zemlji kao i ljudi. Mi moramo opstati na našem planetu u sljedećih milijun godina. To nije dugo, sjetimo se da su reptili vladali zemljom preko 100 milijuna godina. Tako i ljudska vrsta koja je kao krenula s razvojem prije par stotina godina. Mi radimo podlogu za opstanak vrste, a ne možemo znati ni hoćemo li opstati u sljedećih 10 godina.

NET.HR: Da možete oživjeti jednog znanstvenika i otići s njime na večeru koji bi to bio i zašto?

BOSANAC: Zahtjevan odgovor. Od svih znanstvenika zaista bi volio upoznati Richarda Feynmana. S njim bi mogao beskonačno razgovarati. On je imao i onu društvenu karakteristiku te je bio vrlo druželjubiv. Bio je kopija moje filozofije u znanosti. Izuzetna osoba koja je vrhunski znanstvenik, a uz to društveno aktivan. Njegova predavanja su bila s toliko puno mašte i inspiracije za mlade ljude.

NET.HR: Čime se jedan znanstvenik zabavlja u slobodno vrijeme?

BOSANAC: Hobi broj jedan mi je vrtlarstvo. Imam sreće da imamo lijep vrt i da u njemu uzgajam egzotične i neobične biljke. Uz to se bavim i sportom, točnije idem na plivanje, čitam knjige povezane sa maštom u znanosti…

NET.HR: Što bi poručili mladima koji se žele baviti znanošću, pogotovo istraživanjem svemira?

BOSANAC: Kada sam se školovao, bilo je dosta drugačije. Možda se nisu toliko učitelji promijenili no razlika je velika u tome što se preformansa mjeri kroz to koliko netko ima petica i to je psihološki pritisak te mladi nemaju toliko vremena odvojiti na svoje fantazije. Preporučio bih da mladi ljudi krenu sa maštom no da ne ostanu na tome te da pokušaju realizirati bar dio svojih fantazija. Mali uspjeh u realizaciji tih fantazija mi je dao poriv da idem dalje i razvijam se. Osjećaj realizacije se ne može platiti. Imaosam privilegiju da sam mogao posvetiti dosta vremena realiziranju mašte pa su patili drugi predmeti. Tako nisam baš dobro stajao s hrvatskim, povijesti… Nisam s 5.0  završio gimnaziju, nego s četiri.

Mladi ljudi slijedite maštu, realizirajte je ne osvrćući se na okolinu.

ODBROJAVANJE JE POČELO: Prvi hrvatski satelit u orbiti mogao bi biti lansiran iz Siska i zvat će se Perun I

Kod nas poticanje razvoja u svemirskim tehnologijama još uvijek počiva na individualnim inicijativama, no svijest o potrebi uključivanja Hrvatske u svemirski program polagano dopire i do državnih organa. Problem je da ne postoji tijelo kao nositelj tog programa

U okviru Regionalnog centra kompetencija Tehničke škole Sisak planiran je praktikum za svemirsku tehnologiju koji će biti opremljen potrebnom opremom za pripremu malih satelita za lansiranje. U svijetu, inače, pripremu malih satelita prema zadanom protokolu i sa specijalnom licenciranom opremom rade zaposlenici u rangu tehničara, tako da je u planu i izrada srednjoškolskog kurikuluma u tom smislu (tehničar za male satelite). Tako će učenik moći u Tehničkoj školi Sisak steći dovoljne kompetencije kako bi mogao sastaviti mali satelit prema tehničkoj dokumentaciji, obaviti sva potrebna ispitivanja i pripremiti mali satelit za lansiranje – kaže nam prof. Stevče Arsoski iz Tehničke škole Sisak, a donosi Večernji list.

To što nam je Arsoski rekao možda djeluje pomalo, za hrvatske pojmove, kao daleka budućnost, no Tehnička škola Sisak već godinama uspješno prevladava prepreke. Još 2006. nekolicina profesora Tehničke škole u Sisku krenula je u prva istraživanja u području ionskog pogona. Tada su ti profesori s ekipom od tri učenika napravili ionsku lebdjelicu koja je i uspješno testirana nakon četiri mjeseca rada i predstavljena u svijetu kao 356. uspješan takav pokus. Nakon toga prvi su zamislili i da im učenici izrađuju automobile na solarni pogon. Pa su i to ostvarili. Ponovno ista ekipa, pojačana vanjskim suradnicima i uz podršku Razvojne agencije SIMORA, prije godinu dana pokrenula je i megapopularan srednjoškolski smjer tehničara za razvoj videoigara. Tehnička škola Sisak do sada je sama povukla više od dva milijuna eura iz europskih fondova. Za sljedeći svoj veliki projekt, Regionalni centar kompetentnosti za područje strojarstva i elektrotehnike, škola je dobila malo manje od 80 milijuna kuna iz europskih fondova. Stoga je sasvim logično da se iz Tehničke škole, Siska i Sisačko-moslavačke županije otisnu znanjem i u svemir.

Važnost ionskih motora

– U okviru praktikuma i Regionalnog centra kompetencija planirana je kvalitetna edukacija nastavnika, nabava šest malih satelita u kitu (CUBEsat), od kojih će jedan biti i lansiran u srednju orbitu, a ostali će služiti za edukaciju nastavnika i kasnije učenika. Edukaciju i sastavljanje malih satelita te lansiranje obavit će stručne ekipe koje to već uspješno rade i imaju veliko iskustvo – dodaje Arsoski. A tu će im pomoći i nedavno osnovani Centar za svemirsku i inovativnu tehnologiju. Riječ je o ustanovi za čiji je osnutak Županijska skupština donijela odluku u svibnju prošle godine i koja je naišla tada na podsmjeh javnosti, no u obranu su joj stali stručnjaci uključeni u njezin osnutak. Kao i obično s administracijom, Trgovački sud završio je postupak registracije ustanove tek u lipnju 2020.

– Centar za svemirsku i inovativnu tehnologiju dio je prijave Regionalnog centra kompetentnosti koji kreće s realizacijom u prostoru nekadašnje Domobranske vojarne u Sisku. Dio ukupnog prostora od gotovo 10.000 m2 rezerviran je i za područje svemirskih i inovativnih tehnologija. Do tada, u skladu s ugovorima koji su potpisani, Centar koristi prostore i opremu Metalurškog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i Tehničke škole Sisak, a u planu je potpisivanje ugovora s drugim subjektima koji su dali pisma potpore osnivanju Centra. Neke od projekata prijavili su partneri Centra te su dobivena sredstva vezana za područje svemirskih i inovativnih tehnologija u visini od tri milijuna kuna – kaže Darjan Vlahov, županijski pročelnik za prosvjetu i sport te privremeni ravnatelj Centra. Sisačko–moslavačka županija nije samostalno došla na ideju pokretanja ovakve ustanove, već je ona plod suradnje sa zainteresiranim tvrtkama, ustanovama, udrugama i pojedincima, koji su i idejni začetnici Centra. I Tehnička škola Sisak je među njima.

– Tim se tek formira i iznenađujući je broj ljudi, znanstvenika, voditelja centara izvrsnosti, instituta, fakulteta i slično, koji su se javili u posljednjih godinu dana – dodaje Vlahov. Među njima su i sisački učenici koji su 2006. napravili prvu ionsku letjelicu. Inače, ionski motori u srednje škole vraćeni su posljednjih godina osnivanjem sekcija za svemirsku tehnologiju u strukovnim školama. Opet tu ulogu ima profesor Tehničke škole Sisak Stevče Arsoski, koji je član stručne udruge 3A (Adria aerospace association). Budući da je u A3 prof. Arsoski zadužen za odjel edukacije, napisao je plan rada i ishode učenja za sekcije za svemirske tehnologije. Do sada je osnovano oko deset takvih sekcija u školama diljem Hrvatske, a u Tehničkoj školi Sisak ona postoji već četiri godine.

– Program rada sekcije relativno je kratak i odnosi se na istraživanje aktivnosti iz područja svemirske tehnologije u svijetu i izrada ionske lebdjelice i ionskog motora, što inače predstavlja trenutačno vrlo zanimljiv pogon satelita, ali u svemirskim uvjetima. Sekcija Tehničke škole Sisak ove je godine završila zanimljiv projekt “Model ionskog motora”, koji je financirala naša kompanija Ina – napominje prof. Arsoski hvaleći udrugu 3A koja će biti među glavnim podržavateljima Centra za svemirsku i inovativnu tehnologiju. Udrugu vodi prof. dr. sc. Slobodan Danko Bosanac, koji vodi i projekt prvog hrvatskog satelita “Perun”. Udruga 3A zamišljena je kao mjesto okupljanja stručnjaka iz sektora svemirske tehnologije. – Danas imamo neposredno više od 60 članova, a posredno, u sklopu članstva pravnih osoba, daleko više. Imamo važne međunarodne aktivnosti, radi se na projektu izrade satelita Perun I kao i na osmišljavanju novih projekata, pokrećemo projekte popularizacije i napisali smo strategiju i program Republike Hrvatske za svemirski razvoj – objašnjava Bosanac, koji Jadransku aero-svemirsku asocijaciju opisuje kao „point of contact“ u Hrvatskoj za svemirske aktivnosti.

– Svemir ima posebno mjesto, izazov nepoznatog, poticanje mašte ali i nasušne potrebe jer je čovječanstvu za opstanak potrebno okupljanje oko velikih projekata. Međutim, potrebno je naglasiti da razvoj tehnologije inspirirane svemirom ima golemu korist za primjenu na Zemlji, u svakodnevnom životu. Recimo teflon, danas zamijenjen novim materijalima, ili moderni madraci proizašli su iz svemirskih projekata – napominje Bosanac i dodaje da zbog te koristi mnoge države potiču razvoj svemirskih projekata, među ostalim i kao dio obrazovnog sustava. Izuzetak su velike države gdje je prvotna motivacija bila čisto vojne prirode. Hrvatska za njima kaska.

Samo za civilne potrebe

– Kod nas je još uvijek poticanje razvoja u svemirskim tehnologijama na individualnim inicijativama, no ipak polagano svijest o potrebi uključivanja Hrvatske u svemirski program dopire i do državnih organa. Problem je da ne postoji tijelo koje bi bilo nositelj svemirskog programa. U nekim zemljama to su svemirske agencije, dok je kod mnogih to svemirski ured. Naša asocijacija predlaže svemirski ured, bez kojeg jednostavno nema ozbiljnijeg razvoja u svemirskim tehnologijama i znanosti – objašnjava voditelj udruge A3, koji kao primjer ističe dužnosnike Sisačko-moslavačke županije koji su prije svih prihvatili inicijativu smjera razvoja u svemirske tehnologije.

– Puno prije od dužnosnika na državnoj razini. Donijeli su odluku o osnivanju tog centra, koji je još uvijek jedinstvena institucija u Hrvatskoj. Centar će okupljati mlade oko razvoja i komercijalizacija ideja usmjerenih na svemirske projekte, ali i posebno na primjenu za civilne potrebe – dodaje Bosanac, koji kaže da je korak na državnoj razini prema učlanjenju Hrvatske u Europsku svemirsku agenciju (ESA) napravljen nešto ranije, kao indikacija opredjeljenja Hrvatske u smjeru svemirskog razvoja. Hrvatska je pristupni član i kao takvi moramo proći tzv. PECS program, koji traje do pet godina, i kojim se dokazuje podobnost hrvatskih potencijala za sudjelovanje u programu Agencije. Ni nakon više od dvije godine nije učinjen taj temeljni korak – RH nije pokrenula PECS program. Hrvatska, kao jedina članica EU, nema u Zemljinoj orbiti nijedan satelit. U akademskoj zajednici aktivno se radi na dva satelita – FERSAT na Fakultetu elektrotehnike i računarstva te spomenuti Perun I u Algebri pod okriljem Jadranske aero-svemirske asocijacije. Na ovom Perunu I, ili nekom budućem Perunu, radit će u Sisku tako sljedećih godina i mnogi srednjoškolci.

INTERVJU Ante Radonić: “Čovječanstvo troši milijarde na naoružanje, a ne pripremamo se za možebitne opasnosti iz svemira”

“Za deset godina baza na Mjesecu, a ubrzo potom prvi ljudi kreću prema Marsu!”

Direktan povod za razgovor s Antom Radonićem, rodom s Korčule, komentatorom istraživanja svemira, stalnim stručnim suradnikom tjedne radio-emisije Andromeda utorkom od 20 sati na Drugom programu HR-a, koji se astronomijom (i mnogim drugim povezanim temama) bavi od dječačkih dana, dugogodišnjim voditeljem planetarija s odjelom astronautike u Tehničkom muzeju Nikola Tesla u Zagrebu, jest pojava kometa NEOWISE, donosi nam autor i voditelj intervjua gosp. Mario Matana za portal “Dalmacija danas”.

Tijekom srpnja je naime vidljiv na noćnom nebu, a 23. srpnja nam je bio najbliži. No, s čovjekom koji se cijeli život bavi popularizacijom astronomije, astronautike, općenito znanosti, (održao je preko 500 predavanja, objavio preko 300 popularno-znanstvenih članaka, a 2014. godine je od Hrvatske zajednice tehničke kulture dobio nagradu za životno djelo) vrijedi popričati i o nekim drugim stvarima.

Komet NEOWISE je otkriven koncem ožujka ove godine, što nam možete reći o tom kometu?

Kad je otkriven komet Neowise, nije se odmah očekivalo da će biti vidljiv golim okom. Zato je sve ugodno iznenadio a posebno one koji vole promatrati nebo. Kometi su inače nepredvidivi kad je u pitanju njihov sjaj. Mnogi su ovih dana napravili prekrasne slike kometa, s poznatim objektima i prirodnim krajolicima u prednjem planu. Iako je komet sada bio najbliže Zemlji, to je tek činjenica jer on je prošao daleko, oko 100 milijuna km od nas. Kako se udaljava sve više od Sunca, tako mu sjaj sada opada.

Foto: Goran Leš

Ali moguće ga je i narednih dana opaziti običnim dvogledom, nisko iznad sjeverozapada, ispod Velikih kola. Sada nitko ne zna kada će opet odnekud banuti neki komet koji bi bio vidljiv golim okom. Naravno, tek na fotografijama ili promatrajući dalekozorom, komet se pokazao u svojoj ljepoti s raskošnim repom koji se proteže u dužini od preko 10 milijuna km. Glavni dio kometa je njegovo jezgro koje je široko svega oko 5 km. Ali njegova razrijeđena atmosfera (koma) s plinovima i sićušnom prašinom čini glavu kometa koja je široka stotine tisuća km, a sunčevo zračenje potiskuje taj materijal u rep pri čemu se diferencira prašinasti rep koji reflektira svjetlost i ionski rep koji je pobuđen da svijetli.

Foto: Hrvoje Jukica, snimljeno iz Zelova

Što možemo očekivati u bliskoj budućnosti od pojava na nebu, u kolovozu nas tradicionalno očekuju “suze sv. Lovre”, odnosno meteorski roj Perzeidi… Kad smo već kod toga, pojasnite našim čitateljima razliku između kometa, meteora, asteroida, meteorita?

Mala tijela, manja od jednog metra pa do mikroskopske veličine zovemo meteoroidima. Ako takvo tijelo uleti u atmosferu i zasvijetli to kao pojavu zovemo meteor. Ako nešto od njega stigne na Zemlju, onda to zovemo meteorit.

Asteroidi su tijela veća od jednog metra pa do više stotina km u promjeru.

Za komete je karakteristično da imaju jako izdužene putanje i imaju dosta raznih vrsta leda koji sublimiraju tj. prelaze direktno u plinovito stanje kad ih Sunce zagrije. Kometi stižu iz udaljenih dijelova Sunčeva sustava.

Meteorski rojevi su male čestice koje su posijali kometi. Kad Zemlja prolazi kroz takav roj onda imamo puno više meteora nego obično. Perzeidi (suze sv. Lovre) su najpoznatiji meteorski roj posebno zato što su oni ljeti kad ljudi mogu dugo ostati vani i promatrati. Maksimum Perzeida je oko 12. kolovoza.

Inače manji broj njih dolazi tijekom dva tjedna prije i dva tjedna poslije maksimuma. Kad čestica velikom brzinom uleti u atmosferu ona ionizira zrak pa vidimo taj ionizirani zrak kao meteorski trag. Nebeske krijesnice, to je najljepši hrvatski izraz za te tzv. “zvijezde padalice”. Nebeske krijesnice, rekao bih, najljepši je naziv u svijetu za tu pojavu. Sporadični meteori, koji nisu dio meteorskih rojeva, nastali su u sudarima asteroida i među njima ima onih većih koji ponekad stignu na površinu Zemlje. Meteori počnu izgarati na visini negdje između 80 i 100 km.

Kolika je vjerojatnost da će Zemlju pogoditi asteroid s kataklizmičkim posljedicama? Kakve su uopće sposobnosti čovječanstva da na vrijeme uoči takav objekt u svemiru, a posebno da ga uspije neutralizirati?

Mala je vjerojatnost da nas pogodi asteroid koji bi izazvao katastrofalne posljedice. Ipak, trebali bismo biti spremni. Danas nema spremnog sustava za obranu. Rekao bih da je sam čovjek na Zemlji najopasniji pa se zato najviše troši na naoružanje i nadgledanje odozgo a nema dovoljne političke volje i podrške da se branimo od možebitnih svemirskih uljeza. Dosad se nije dovoljno uložilo za otkrivanje novih asteroida. Oni koji su dosad otkriveni, znamo da nisu opasni. Morali bi više godina unaprijed saznati za opasnost da bi se pripremila obrana, skretanje opasnog asteroida. Skretanje bi trebalo obaviti barem godinu dana prije susreta s asteroidom.

Prije nekoliko dana je obilježena obljetnica prvog čovjeka na Mjesecu, prošla je 51 godina od tog pothvata. Koliko je uopće ljudi doista stupilo na površinu Zemljina prirodnog satelita? Iako su tada okolnosti u svijetu bile drugačije, a odlasci na Mjesec skupi, zašto se “odustalo” od Mjeseca u smislu potencijalne kolonizacije, barem za potrebe daljnjih istraživanja svemira?

Dvanaest ljudi je hodalo po površini Mjeseca i donijeli su 383 kg uzoraka na Zemlju u tijeku šest ekspedicija. No Apollo je bio program s određenim brojem letova koji su skupi. Usprkos željama i planovima nije bilo novaca za novi program. Agencija NASA ima nekoliko puta manji budžet nego u doba Apolla kada je bila utrka u svemiru u vrijeme hladnog rata. Danas nema boljih goriva da bi start sa Zemlje bio jednostavniji. I dalje su potrebne velike rakete-nosači. Sa Zemlje se kreće jedino motorima s kemijskim reakcijama.

Foto: Marko Posavec

Krajem ovog desetljeća treba doći do formiranja male baze na Mjesecu. Prije toga formirat će se mala postaja u orbiti oko Mjeseca. NASA, ESA, Japan, Kanada zainteresirani su za Mjesec a možda će im se pridružiti i Rusija. NR Kina će možda raditi samostalno u tom smjeru.

Prva sljedeća osoba na Mjesecu bit će žena, astronautkinja NASA-e. U planu je to 2024. g. ali vjerujem da će kasniti koju godinu. Prvi sljedeći let s posadom oko Mjeseca mogao bi biti 2022.

Što nas dovodi do idućeg velikog cilja, Marsa. Elon Musk i njegov SpaceX postigli su u niti 20 godina strahovite uspjehe, koliko je realno te kada bi se mogla očekivati kolonizacija Marsa?

Za Mars će trebati kompletirati letjelicu u orbiti oko Zemlje. Treba dovesti na stotine tona goriva u orbitu oko Zemlje. Lakše je poletjeti s Mjeseca ali tamo morate opet dopremiti sve što vam treba za putovanje na Mars. Zato kažem da treba krenuti iz Zemljine orbite. Tehnički gledajući ljudi bi mogli poletjeti prema Marsu za 10 do 20 godina. NASA ne bi mogla prije 2040. g. jer treba puno još problema riješiti. Elon Musk je puno učinio ali je pitanje koliko će ga tehnološki problemi zakočiti. Naime, kad razvijate potpuno novu letjelicu, onda naiđete na mnogo tehničkih problema koje niste baš očekivali. A Elon Musk ima jako ambiciozan program i teško je reći koliko se on može odužiti.

Logično je očekivati ljudsku bazu na Marsu u sljedećim desetljećima. A za neku kolonizaciju, teško je reći kada će biti moguća, ipak je sve to dosta skupo.

Kad je riječ o novim letjelicama, NASA ne bi bila spremna riskirati s razvojem jako ambicioznog projekta u kakav je spreman upustiti se jedan poduzetnik kakav je Elon Musk.

Čovječanstvu je poznato oko 3,500 planeta, mali broj je detaljnije “istražen”, još manje njih ima potencijalne uvjete za život, a svi su daleko od naših aktualnih mogućnosti svemirskih putovanja. Što je uopće potrebno da bi astronomi i znanstvenici pobliže promatrali neki planet kao potencijalnu novu Zemlju? Kakve su mogućnosti da je negdje nastao život na sličan način kao i na Zemlji?

Iako je otkriveno preko četiri tisuće planeta u drugim zvjezdanim sustavima, još nije otkriven planet za koji bismo mogli reći da stvarno sliči Zemlji. Budući novi teleskopi na Zemlji i u svemiru omogućit će nam dragocjene podatke o sastavu atmosfera tih planeta. Ta istraživanja važna su da bolje shvatimo naš Sunčev sustav, njegovo formiranje i razvoj. Ako otkrijemo “drugu Zemlju” to će nam omogućiti da bolje shvatimo naše mjesto u svemiru i da pravimo procjenu o mogućim nastanjivim planetima mada ih ne možemo posjetiti. Nemamo potrebne elemente na osnovu kojih bismo mogli procjenjivati učestalost života u svemiru pa makar života i na primitivnom nivou. Preko pola stoljeća traje potraga za mogućim radio-signalima drugih civilizacija ali još ništa nije otkriveno pa su mnogi, koji u tome sudjeluju, razočarani. Danas se koriste moćni radio-teleskopi u osluškivanju svemira. Također traga se i za drugim vrstama mogućih vanzemaljskih signala kao što je uporaba laserskih zraka.

Kao dugogodišnjem edukatoru koji je svakodnevno u kontaktu s mlađim naraštajima, kakav je Vaš dojam o zainteresiranosti djece za svemir, za astronomiju i za znanost općenito? Jesu li razvojem tehnologije posljednjih godina mladi postali zainteresiraniji za svijet oko sebe, za svemirska prostranstva ili su pak postali introvertniji?

Mnogi naši mladi pokazuju interes za istraživanje svemira. To je jako korisno jer ih potiče na učenje, potragu za znanjem. Međutim, pitanje je koliko naše društvo i škole podržavaju nadarene učenike, koliko im pomažu u njihovom usmjerenju. Slaba je sada situacija s astronomskim sekcijama u školama. A astronomija može mnoge mlade zainteresirati i usmjeriti na prirodne i tehničke znanosti.

Perun I – prvi hrvatski satelit

Prvi projekt A3 je izrada, sklapanje i lansiranje hrvatskog 2U CubeSat satelita s kamerom kao glavnim korisnim teretom. Ime je dobio po Perunu, bogu groma i munje (gromovnik), vrhovnom božanstvu u panteonu slavenskih bogova, prema slavenskoj mitologiji. Perun smo uzeli za naziv jer je simbol boga Peruna sličan našem logotipu projekta.

Projekt PERUN realizirati će veliki broj mladih inženjera i znanstvenika koje će voditi iskusno osoblje na sveučilištima i znanstvenim institucijama kroz projektne recenzije i savjete. Ti inženjeri i znanstvenici ne samo da će naučiti teoriju svemirskog inženjerstva, već će steći mnogo praktičnih iskustava. Studenti koji steknu znanje iz zrakoplovstva često ga koriste u drugim visokim tehnologijama – biomedicini, strojarstvu, programskom inženjerstvu …

Glavna misija projekta PERUN je fotografirati površinu Zemlje iz svemira s visine od 550 km. Snimljene fotografije koristiti će se u obrazovne svrhe, a podaci će biti dostupni svim ustanovama, sveučilištima i školama kako bi ih naučili koristiti. Također iz ovog projekta želimo pokrenuti prvi hrvatski svemirski program.

Uložite u našu crowdfunding kampanju

Sudjelujte u projektu donirajući i tako zajedno dođimo do cilja – svemira. Gledajući dolje na Zemlju iz orbite moći ćete reći “Ja sam to učinio!”. Svaka uplata, mala ili velika je dobrodošla i učiniti će da se ta vizija ostvari. S naše strane imamo visoko kvalificirane inženjere i vrlo entuzijastične mlade ljude s s Vaše strane sredstva za stjecanje tehnologija koju moramo savladati. Mi to nazivamo sinergijom znanosti/tehnologije i investiranja.

Hrvatski satelit

Za promatranje Hrvatske iz svemira potrebna je kamera, izvor energije, komunikacijski sustav i najbitnije – kontrola orijentacije kamere. Izgleda jednostavno, ali sve ovo je test hrvatskog znanja u visokim tehnologijama za svemirsko okruženje. Da, i upornost mladih da nauče o onome što im slijedi u životu u Svemirskoj eri. Ovaj će nas projekt učiniti članicom svjetskog svemirskog kluba.

Sponzori projekta PERUN I:

Algebra d.o.o., Geolux d.o.o., Ruđer Bošković Institute, Digital Talents d.o.o., IJEX GmbH, Scam marine d.o.o., Internal d.o.o., ATIR d.o.o.,

Više na internet stranici projekta PERUN I.