Kolonizacija Crvenog planeta – Na Marsu ćemo biti triput lakši

Priče o naseljavanju drugih odredišta u svemiru zvuče sve manje bajkovito otkako su se znanstvenim i tehnološkim otkrićima o drugim planetima pridružili urbanističko-gospodarsko-sociološki projekti koji pokazuju kako bi funkcionalne nastambe na Marsu mogle izgledati. Kristaliziraju se i procjene tko bi ondje mogao uživati

Tko je nezadovoljan životom na Zemlji, može početi planirati selidbu na neku drugu svemirsku destinaciju, možda mu se posreći i postane jedan od milijun budućih stanovnika Marsa. Otkako je NASA na Crvenom planetu otkrila vodu znanstvenici, ljubitelji svemira i poneki poduzetnik poput Elona Muska razmišljaju o naseljavanju toga planeta, stoji u članku koji nam donosi lider.media  autorice Kate Pranić.

Udruženje The Mars Society otišlo je i korak dalje te je početkom ove godine objavilo natječaj ‘Mars City State Design’ pozivajući arhitekte, inženjere i entuzijaste raznih profila da osmisle arhitekturu grada-države Mars. Odazvalo se 175 timova iz više od deset zemalja svijeta i u finale ih je ušlo deset, a pet pobjednika proglašeno je na međunarodnoj konvenciji ‘The Mars Society’ održanoj potkraj listopada ove godine. Putem interneta pratilo ju je pet tisuća ljudi koji su slušali predavanja 150 govornika, stručnjaka za istraživanje Marsa i općenito svemira, a koji su govorili o najnovijim znanstvenim dostignućima i izazovima vezanim uz istraživanje i moguće naseljavanje Marsa. Prvo mjesto pripalo je timu Nexus Aurora, sastavljenome od pripadnika nekoliko nacija, drugo je osvojio Southern Cross Innovations iz Australije, treće Navarro Rémy Foundation iz Francuske, četvrto Phlegra Prime iz SAD-a, a peto Korolev Crater SAR iz Australije.

Simbolične nagrade

Svaki je tim na konvenciji održao videoprezentaciju u kojoj je detaljno objasnio kako zamišlja arhitekturu grada-države Mars. Tim videozapisom upotpunili su svoje prijedloge od dvadeset stranica pisanog materijala, a koji će uskoro na YouTubeovoj stranici udruženja Mars biti dostupni i onima koji nisu pratili konvenciju. Pobjednici natječaja dobili su i simbolične novčane nagrade, prvo mjesto nagrađeno je s deset tisuća dolara, drugo s pet, treće s dvije i pol tisuće, četvrtom je pripala tisuća, a petome petsto dolara.

Zadatak inženjera i arhitekata bio je osmisliti najbolji urbanistički plan za grad-državu Mars koji bi funkcionirao samoodrživo i gdje bi se razvijalo gospodarstvo, kultura, politika, društvo… sve ono što neku državu čini zajednicom građana i državom. Osim na arhitekturu naselja, dio projekta odnosio se i na planiranje gospodarskog razvoja – proizvodnju hrane, odjeće, električne energije, robe široke potrošnje, strojeva i vozila, svega onoga što treba za suvremen život čovjeka.

Ponešto od toga treba uvesti i sa Zemlje, primjerice, napredne tehnologije koje bi odigrale najveću ulogu u naseljavanju Marsa. Neki od problema koje su natjecatelji trebali riješiti su: koji će se inženjerski sustavi upotrijebiti i kako će raditi, kako grad-državu učiniti ekonomski uspješnom i održivom, koje bi škole, kulturne, umjetničke i sportske aktivnosti trebale postojati, kako Mars učiniti privlačnim i ugodnim mjestom za život, odnosno boljim od onoga kakav je na Zemlji, te kako bi tom svemirskom državom trebalo vladati.

Najbolje odredište

Dr. Robert Zubrin, predsjednik The Mars Societyja, rekao je da su finalisti natječaja odradili prekrasan posao iznoseći prijedloge za dugoročno ljudsko naseljavanje planeta Mars, uzimajući u obzir mnoge važne čimbenike.

– Njihovi detaljni napori pomoći će i znanstvenoj zajednici i široj javnosti da bolje razumiju što je potrebno za uspostavljanje prvoga velikoga grada na Crvenom planetu u ne tako dalekoj budućnosti – rekao Zubrin te najavio knjigu ‘Mars City States: New Societies for a New World’, koja izlazi iduće godine, a u kojoj će biti objavljeno dvadeset najboljih sa spomenutog natječaja.

Toga natječaja zacijelo ne bi bilo da NASA nije prije nekoliko godina pronašla vodu na Crvenom planetu, a prošle godine i napravila kartu na kojoj su prikazana područja Marsa u kojima se nalazi zaleđena voda na dubini od samo dva i pol centimetra ispod površine, što je preduvjet za naseljavanje kao i sunčevo svjetlo, kojega ima dovoljno u dijelu planeta gdje se nalazi voda. Znanstvenici NASA-e vjeruju da je Arcadia Planitia, područje u sjevernoj hemisferi Marsa, zasad najbolje mjesto za slijetanje astronauta, ali ne i jedino pa i dalje istražuju Crveni planet i predviđaju da će za petnaestak godina američki astronauti zakoračiti na Mars.

Preduvjeti za organizirani život

Iako je otkriće vode na Marsu glavni razlog optimizmu kad je riječ o potencijalnom naseljavanju planeta, to je samo jedan od uvjeta potrebnih za život, ali, prema mišljenju fizičara i znanstvenika Slobodana Danka Bosanca, koji se bavi razvojem svemirske tehnologije i u sklopu tvrtke Adriatic Aerospace Association priprema lansiranje prvoga hrvatskoga satelita, za Zemljane nije dovoljan. Što bi sve trebalo, osim vode, za život čovjeka u svemiru?

Bosanac ističe da je gotovo univerzalno mišljenje, koje i astronomi šire, da je voda indikacija postojanja života. Tvrdi da je to nakaradno mišljenje jer je u svemiru voda najzastupljenija poslije ugljikova monoksida. Ona se u međuzvjezdanom prostoru nalazi kao slobodna molekula, a na asteroidima i planetima nalazi se ukomponirana u stijene. Na Zemlji je isto tako, međutim, zbog ogromnih tlakova koji se stvaraju hlađenjem Zemljine kore voda je istisnuta iz njih i pojavljuje se kao ocean. Prema nekim procjenama u dubokoj Zemljinoj kori ima dovoljno vode da potpuno potopi sve kontinente.

– Za organizirani život o kojem se priča, njih milijun na Marsu, potrebne su tri najvažnije komponente: voda, hrana i održivi ciklus kisik-ugljikov dioksid. Međutim, iznad njih je energija, bez nje je nemoguće osigurati te komponente. Pod pretpostavkom da se osigura izvor nepresušne energije, jer intenzitet sunčeve na Marsu je upola manji od onog na Zemlji te se teško može računati na nju, zajednica na Marsu može stvoriti društveni sustav koji omogućava održivu opskrbu tih triju komponenti. To je prije svega društvo vegetarijanaca jer je proizvodnja proteina životinjskog podrijetla iznimno zahtjevna zbog potrošnje vode, ali i hrane za životinje. Možda je rješenje umjetna proizvodnja tog izvora proteina, i te se mogućnosti istražuju. Međutim, najjeftinija je proizvodnja hrane biljnog podrijetla, ujedno je ona u ciklusu (ugljikov dioksid plus voda ide u kisik plus šećeri (hrana)). Oblik društvene zajednice pretežno bi bio poljoprivredni, industrija bi bila za održavanje zajednice i nešto razvoja – objašnjava Bosanac.

Pouke za Zemlju

Naglašava da je tu i praktični problem – kako osigurati temeljne elemente za biljke: dušik, fosfor i kalij i još dosta drugih. Tlo Marsa sadrži te elemente, ali u drukčijim omjerima i potrebno je uzgojiti biljne sorte prilagođene njemu. Osim toga, tlo Marsa ima za biljke toksične spojeve koji se trebaju ukloniti prije sadnje. A tu je i problem količine bilja potrebnog za recikliranje ugljikova dioksida.

– Procjene govore da za jednu odraslu osobu treba oko 16.000 listova bilja da je održi na životu i to ako je lišće stalno izloženo izvoru energije. Srednje veliko stablo sadrži oko 16.000 listova, tako da za zajednicu od milijun ljudi treba barem milijun stabala i izvor stalne energije za fotosintezu. To je samo dio problema, prema tome zajednica od milijun ljudi na Marsu treba čekati dosta vremena. Međutim, takva su razmišljanja jako korisna jer upućuju na to kako da održimo svoj razvoj na Zemlji – napominje Bosanac.

Novi put evolucije

No teškoće s opskrbom hrane za milijun ljudi nisu jedini problem, tu je i sila teže. Bosanac pojašnjava da na Marsu nema nekih posebnih tektonskih poremećaja; vjetrovi pušu velikom brzinom i premda je atmosfera gotovo vakuum mogu izazvati velike teškoće jer sa sobom nose i prašinu, ali za ljude je najgora sila teže, koja iznosi trećinu od zemaljske.

– To znači da naše mišićno tkivo koje je pripremljeno nositi teret od, primjerice, 60 kilograma na Zemlji, na Marsu se mora nositi sa samo 20 kilograma. Neizbježna je atrofija mišićnog tkiva, ali i kostiju. Dakle, zajednica ljudi na Marsu krenula bi svojim putem evolucije – objašnjava Bosanac.

Pritom ističe da je naseljavanje Marsa nezamislivo bez pomoći novih tehnologija, odnosno robota i umjetne inteligencije. Jer treba istražiti područja izvan zajednice gdje je vakuum, a to mogu jedino roboti i to oni koji samostalno donose odluke, a ne oni pod komandom iz nekog centra, što znači da moraju imati kognitivne sposobnosti, inteligenciju.

SVEMIRSKA UTRKA Slovenci u orbitu šalju čak dva satelita, a što je s Hrvatskom? Pitali smo profesora Bosanca

Što se to događa u svemiru, što su napravili Slovenci i što se događa s projektom prvog hrvatskog satelita, razgovaramo sa Slobodanom Dankom Bosancem, fizičarem s Instituta Ruđer Bošković i predsjednikom Adriatic Aerospace Associationa

Za prošlu nedjelju zakazano lansiranje rakete Vega zbog vremenskih je neprilika iznad svemirske luke u Francuskoj Gvajani odgođeno za 17. kolovoza. Kad napokon poleti, raketa će sa sobom ponijeti i 53 satelita 13 država članica Europske svemirske agencije. Svoje satelite u orbitu poslat će i Slovenci, donosi tportal.hr

Sateliti su fiksirani na posebnom novom adapteru koji je u suradnji s talijanskim tvrtkama izradio češki SAB Aerospace. To je prvi put da integracija satelita odrađena u Europi, i to u Češkoj. Odakle ta pomama za satelitima, zašto svatko želi ostaviti svoj otisak u svemiru i kaskamo li mi opet za ostatkom svijeta?

‘Razvoj tehnologije doveo je do toga da su nekad glomazni televizori na elektronske cijevi svedeni su na razinu mobilnih telefona, koji usput rečeno imaju daleko više sposobnosti komunikacije nego ondašnji televizori. Tako je i u svemirskoj tehnologiji’, kaže Slobodan Danko Bosanac, predsjednik Adriatic Aerospace Associationa, udruge koja pokušava u orbitu poslati prvi hrvatski satelit.

Na karti koju objavljuje Nanosats.eu prikazane su sve zemlje svijeta koje imaju svoje satelite. Hrvatske nema na tom popisu
Na karti koju objavljuje Nanosats.eu prikazane su sve zemlje svijeta koje imaju svoje satelite. Hrvatske nema na tom popisuIzvor: Ostale fotografije / Autor: Nanosats.eu

Minijaturizirane su i satelitske komponente, a s time i njihov volumen i masa, ne smanjujući pritom kvalitetu dobavljenih podataka. Uvelike se smanjila i cijena izrade i lansiranja satelita, toliko da su si satelite mogli priuštiti i oni izvan velikih svemirskih agencija kao što su NASA, ESA ili ROSCOSMOS. Vlastite satelite u orbiti danas imaju i razna sveučilišta, tvrtke, udruge…

‘Glavni motiv za razvoj malih satelita poput CubeSata prvenstveno je tržišni: prodavanje informacija koje ti sateliti prikupljaju, ali naročito razvoj i sudjelovanje u razvoju satelitske tehnologije koja se može koristiti za civilne potrebe’, kaže Bosanac.


Najčešće se takvi programi financiraju državnim ulaganjem prvih satelita pri sveučilištima i udrugama, ili putem startupa. Pogotovo u Europi, gdje takve projekte financiraju ministarstva, nacionalne svemirske agencije ili ESA.

‘Od svih europskih zemalja vlastite male, CubeSat satelite još jedino nemaju Hrvatska, Srbija, BiH, Crna Gora i Albanija‘, upozorava Bosanac koji kaže da je članstvo u Europskoj svemirskoj agenciji ESA najbolji pokazatelj koliko neka zemlja želi razvijati vlastiti svemirski program, počevši od malih satelita.

tportal
Izvor: Pixsell / Autor: Dino Stanin

‘Hrvatska je tu u velikom zaostatku. Nije pokrenula ni temeljne korake u približavanju članstvu, osim potpisanog sporazuma o pristupanju ESA. Međutim, to nije pokazivanje ambicije da želimo razvijati tehnologiju već pro forma iskaznica da pristupamo toj renomiranoj agenciji’, kaže Bosanac.

Slovenci zapravo sad imaju ne jedan, nego dva satelita, otkriva Bosanac.

Jedan je NEMO HD, idejno pokrenut na Sveučilištu u Torontu i predstavljen u radu za dodjelu Masters of Applied Science. U to vrijeme Kanada je bila pridružena članica ESA pa je za financiranje projekta zatražena potpora organizacije.

‘O detaljima nisam upoznat, ali znam da ESA podupire međunarodnu suradnju. Slovenija je pridruženi član od 2016. i otad se može prijavljivati na međunarodne projekte. Tako je dobila i pomoć ESA za projekt s Kanađanima’, objašnjava Bosanac. Slovenski doprinos izradi tog satelita nije mu poznat, ali je sigurno da je NEMO HD sklapan i testiran u Kanadi.

‘Taj recept bi mogla koristiti i Hrvatska, ali kritična točka je dobra volja naše Vlade da financijski pridonese takvoj suradnji. Naša Asocijacija ima nekoliko poziva da se priključimo sličnim projektima, međutim Vlada na to pokazuje odbojnost’, otkriva Bosanac neke od najvažnijih razloga što u orbiti još nema i hrvatskih satelita.

Prvi hrvatski satelit Perun još čeka na svoj red
Prvi hrvatski satelit Perun još čeka na svoj redIzvor: Ostale fotografije / Autor: AAA

Slovenski satelit NEMO HD ima višespektralnu kameru kojom može analizirati sastav tla, stanje zelenila, i detaljno snimati terena. TRISAT je pak nekomercijalna nanosatelitska misija koju je osnovalo Sveučilište u Mariboru. Ovaj je satelit izrađen na platformi tvrtke SkyLabs, izrasloj iz suradnje s Kanađanima.

I baš je taj satelit je izrađen prema modelu razvoja svemirskog gospodarstva o kojem govori Bosanac. O nečem sličnom, u Hrvatskoj možemo samo maštati. Ili?

‘Naša asocijacija ima plan za izradu satelita Perun i tim u kojem je dvadesetak ljudi, od studenata do seniora, vrhunskih stručnjaka’, kaže Bosanac. ‘Problem je financiranje, premda će dosta komponenti satelita proizvesti i donirati naši članovi i partneri. Međutim, za ostalo nemamo novac, a država ne želi čuti za projekt.’

Nova generacija europskih raketa. Izvor: Društvene mreže / Autor: ESA

Kako namaknuti potreban novac, razmišlja i poseban marketinški tim s veleučilišta Algebra. S trenutnim stanjem projekta, i u slučaju da se pronađe potrebnih 80.000 eura, Perun bi mogao biti lansiran sredinom sljedeće godine, najavljuje Bosanac.

‘Postoji i projekt na FER-u, međutim dokle su došli nije mi poznato. Znam da imaju velikih problema jer im je projekt previše ambiciozan za veličinu satelita’, kaže Bosanac. ‘I Nenad Bakić je imao ideju da učenici srednjih škola izrade satelit. Međutim, koliko zna, od toga se odustalo jer se i tu podcijenila zahtjevnost projekta.’

Znači, do daljnjega Hrvatska ostaje bez svog satelita. Osim ako se ne skupi 80.000 eura i Perun napokon ne uleti sljedećeg ljeta.

Superračunalo u svemiru? Da, na Međunarodnoj svemirskoj postaji!

Prije više od godinu dana, Hewlett Packard Enterprise poslao je svoje komercijalno superračunalo na Međunarodnu svemirsku postaju kako bi vidjeli može li njihov masovno proizveden hardver preživjeti rad u svemiru bez dodatnih prilagodbi za zahtjevno svemirsko okruženje. Ove godine NASA i HPE izjavili su da je eksperiment uspio – iako je gotovo polovica SSD-ova superračunala uništeno zbog utjecaja zračenja u svemiru, poglavito sunčevog.

Eksperiment je dizajniran za testiranje performansi HPE Spaceborne računala, koji se sastoji od 32 zasebne jezgre koji rade zajedno i mogu raditi operacije 30 do 100 puta brže od standardnog iPhone uređaja ili tableta. Unatoč eksploziji zračenja, računalo je nastavilo raditi i niti jedan od testnih podataka nije izgubljen. “Naučili su nekoliko stvari i pokazali su da sustav funkcionira u svemiru”, izjavio je NASA-in stručnjak David Hornyak, koji upravlja projektima tehnologijske demonstracije na Međunarodnoj svemirskoj postaji. “Ova opcija daje NASA-i mogućnost kupovine gotovih proizvoda koje su nam potrebna u budućnosti, umjesto da ih sami razvijamo”, donosi Wired.com.

Računalo je nastavilo sa radom iako je gubilo vezu i svoj primarni prijenos podataka sa i od NASA-e do osam puta dnevno, gdje su prekidi trajali u rasponu od 3 sekunde do 20 minuta. Ta se neovisnost sustava mogla pokazati korisnom na nekoj budućoj mjesečevoj bazi ili misiji na Mars, kako bi se zaobišla komunikacijska kašnjenja signala natrag na Zemlju. NASA-ini IT stručnjaci također se pripremaju za potencijalno preopterećenje signala koji dolaze u NASA-inu Deep Space Network, sustav satelitskih antena širom svijeta koji šalje i prima signale raznih svemirskih letjelica. Računalo Spaceborne moglo bi pomoći u ovom slučaju smanjivanjem količine prometa koju generiraju računalni sustavi MSP.

HPE-ov stručnjak Mark Fernandez, koji je nadgledao projekt, izjavio je da je ideja o postavljanju superračunala u svemir bila zamišljena kao pomoć astronautima da sami imaju više vremena za izvođenje znanstvenih eksperimenata. “Postoji mnogo 4K fotoaparata i videozapisa visoke razlučivosti na MSP koji konstantno stvaraju digitalne zapise”, na primjer, pretraživanjem hrpe podataka o vrsti pojedinog oblaka, udara munje ili temperaturnom gradijentu oceana. “Trebali bismo moći obrađivati takve podatke na MSP, te tako sačuvati višak propusnosti veze sa zemaljskim postajama za druge stvari.”

Računalo također može komprimirati podatke znanstvenih eksperimenata na postaji, a zatim ih poslati NASA-inim računalima na Zemlju. Naposljetku, astronauti i istraživači na Mjesecu ili Marsu možda bi htjeli da superračunalo otkrije probleme bez čekanja NASA-inih odgovora.

Da bi zaštitili unutrašnjost računala, inženjeri HPE-a razvili su softver koji bi mogao poslužiti kao vrsta štita. Budući da nisu mogli instalirati detektore zračenja unutar računala, identificirali su komponente najosjetljivije na zračenje i postavile granice za računalne radne uvjete. Ako bi se komponente pregrijavale, na primjer, bilo od zračenja ili problema s napajanjem,  automatski bi ušle u zaštićeni način rada.

HPE-ov softver radi prilično dobro, ali nije bio savršen. Od 20 SSD-ova, devet se pokvarilo, što je alarmantna stopa. Računalo je također pretrpilo sedam “bit flipova”, što je događaj kada se digitalne jedinice pretvore u nule bez ikakve direktne naredbe. Fernandez kaže da je računalo uspjelo utvrditi što se dogodilo, izbaciti oštećene podatke i dobiti novu seriju istih informacija. Ako to nije bio dovoljan razlog za brigu informatičara, uređaj je pretrpio i četiri prekida napajanja, bilo od zračenja ili od problema sa solarnim panelima postaje.

Bilo koja buduća dugotrajna svemirska misija možda bi trebala imati doradu softvera, kao i neku vrstu dodatnog oklopa od olova, vode ili novih vrsta keramičkih ili kompozitnih materijala. No, ovaj dugogodišnji eksperiment dao je dizajnerima softvera i hardvera ogromnu količinu podataka za proučavanje. “Svi rezultati misije će se pomno pregledati i razmotriti alternative”, rekao je Fernandez.

Sada kada je cjelogodišnje ispitivanje završeno, prvi zadatak računala biti će testiranje NASA-inog softvera za spuštanje i slijetanje koji zahtijeva velik broj izračuna. Superračunalo će ostati na postaji sve do planiranog povratka sljedećeg ožujka.

Poziv na znanstveno popodne na IRB-u predavača Zorana Kahrića i Zdenka Uvalića

Nakon predavanja gosp. Radonića, A3 nastavlja sa organizacijom znanstvenih predavanja. Iduće znanstveno popodne održati će se u ponedjeljak, 29. listopada 2018.g., također na Institutu Ruđera Boškovića, u Dvorani III krila, a ovaj puta sastojati će se iz dva predavanja, prvo s početkom u 15 sati, gosp. Zoran Kahrić sa temom ICESat-2, kako mjeriti promjene leda na polovima s 500km, te drugo s početkom u 16.30 sati, gosp. Zdenko Uvalić s temom Kako se izrađuju svemirske letjelice.

ICESat-2, Kako mjeriti promjene leda na polovima s 500km.

U predavanju će biti dan opis rada upravo lansiranog NASA-inog satelita ICESat-2 (https://www.nasa.gov/content/goddard/icesat-2 ) koji će mjeriti promjene ledenog pokrivača na polovima, putovanje santi leda i rast vegetacije. Teorija i praksa kako mjeriti 1cm sa satelita 500km
udaljenog koji putuje 8km u sekundi – i zasto to košta 1.2 milijarde dolara.  Pogled na design, proizvodnju, testiranje, probleme i lansiranje.

Zoran Kahrić je diplomirao elektrotehniku na Concordia University u Montrealu i magistrirao elektrotehniku na Boston University.

Radi u NASA Goddard Space Flight Center od 2001 kao elektro-inženjer, test inženjer i inženjer za radijacijske efekte. Za to vrijeme je radio na mnogim projektima, od velikih i poznatih kao James Web teleskop do malih koji imaju vrlo specifičnu namjenu. Između 2013 i 2017 je radio na izradi i testiranju laser detektora za ICESat-2 projekt i na razvoju komunikacije između ICESat-2 i zemaljskih stanica.

Od 2017 radi kao Lead Test Engineer na PACE projektu gdje vodi tim koji testira elektroniku. Cilj programa je pračenje života u oceanima mjerenjem raznih vrsta planktona. Satelit je planiran početi s radom 2020.

Kako se izrađuju svemirske letjelice?

U prosjeku, svaka četiri dana pokuša se postaviti svemirska letjelica u orbitu. Prošle 2017. godine zabilježeno je 90 uspješnih lansiranja i 6 neuspješnih.

Svemirska letjelica je složen stroj visoke pouzdanosti koji mora preživjeti neizmjernu raiznu vibracija prilikom lansiranja, te raditi u potpuo negostoljubivom okruženju:

  • oštroj toplinskoj okolini,
  • dugotrajnom izlaganju zračenju,
  • pad snage zbog kiše meteora,

i uz sve to, obavljanje posla za koji je i zamišljena.

Svemirske letjelice ne mogu biti popravljene u svemiru, niti biti vraćene proizvođaču na reklamaciju. Jednostavno, za konstruktore svemirskih letjelica, neuspjeh nije opcija!

Predavanje će nas odvesti na putovanje svemirskom letjelicom od kolijevke pa do groba. Biti će govora o dramatičnom proizvodnom ciklusu letjelice, podijeljenom u posebne faze izrade, razdijeljenih projektnim evaluacijama. Uroniti ćemo u srce inženjerstva svemirske letjelice i opisati neke od stvarnih problema konstrukcije svemirskih letjelica.

Zdenko Uvalić rođen je 1966. godine. Studirao je Aerospace Engineering na Sveučilištu Kingston u Ujedinjenom Kraljevstvu gdje je stekao prvostupanjsku diplomu. Između 2001. i 2008. godine radio je u EADS Astrium kao glavni inženjer konstruktor kako na vojnim tako i komercijalnim telekomunikacijskim satelitima. Godine 2007. pridružio se EADS Astrium’s Earth Observation Navigation & Science Section, gdje je radio na ExoMars rover programu. Između 2009. i 2013. bio je odgovoran za sve tehničke i dizajnerske aspekte arhitekture strukturnih i mehaničkih podsustava Sentinel 5p satelita. Dobio je nagradu za izuzetan doprinos projektu.

U rujnu 2013. Zdenko je preuzeo dužnost višeg strukturnog inženjera u “Aircraft Research Association” (ARA) u Bedfordu, Ujedinjeno Kraljevstvo, gdje je radio na razvoju, uvođenju i verifikaciju inovativnih multifizičkih Finite Element Analysis naprezanja materijala modela u zračnim tunelima.

Godine 2015. vratio se u Airbus DS (bivši EADS Astrium) gdje je preuzeo ulogu Mehaničkog Arhitekta na programu Solar Orbiter kao i potporu drugim projektima u tijeku.

Zdenko je ovlašteni inženjer i član “Institute of Mechanical Engineers”, IMechE u Ujedinjenom Kraljestvu.

Ariane’s Cup: Više od tisuću zaposlenika tvrtki europskog svemirskog sektora prvi put jedrili na Jadranu

Budući da smo za Boeing već radili radar za mjerenje vertikalne brzine zrakoplova, idući je logičan korak naša suradnja s Airbusom, a ovakva su događanja izvrsna prilika da mala tvrtka poput naše poboljša svoju uočljivost kod takvih velikih kompanija, otkrio nam je Tomislav Grubeša, suosnivač tvrtke Geolux i jedan od šestorice hrvatskih znanstvenika i poduzetnika iz udruge Adriatic Aerospace Association (A3), hrvatskog tima na Ariane’s Cupu.

Uz Grubešu, naši predstavnici na Ariane’s Cupu, najvećoj tradicionalnoj poslovnoj regati europske svemirske industrije koja se ovaj vikend održavala u trogirskoj marini Baotić, još su i Slobodan Bosanac, Bojan Jerbić, Mile Ivanda, Hrvoje Zorc i Bogomir Hren, piše portal novac.hr.

Trogirska je marina, međutim, bila tek početak njihove “svemirske odiseje” na Jadranu. Jučer su na katamaranu Matarma, uz južni vjetar i stihove stare pjesme “Mislio sam da je život”, iz marine Baotić krenuli prema cilju, na peterosatno jedrenje do finiša na Palmižani.

Bili su uz bok s 1003 zaposlenika tvrtki europskog svemirskog sektora, Europske svemirske agencije (ESA) i kompanija poput Airbusa, Daimlera, Inmarsata i Talesa, koji su jedrili na više od stotinu jedrilica. Prizor je to kojemu Hrvatska prije nije svjedočila jer su europski “svemirci” prvi put, za svoje 39. izdanje, izabrali baš Jadransko more, i to pod organizacijskom palicom domaće tvrtke Business Sailing Experience Agency.

Sklapanje poznanstva

Stigavši do cilja na Palmižani, poznatoj nautičkoj jet set destinaciji na jednom od hvarskih Paklenih otoka, Svetom Klementu, rang-lista ipak pada u drugi plan. Naime, osim tradicionalnog odmjeravanja jedriličarskih sposobnosti, Ariane’s Cup služi i kao prilika za neformalno upoznavanje, razmjenu ideja te sklapanje potencijalnih suradnji između europskih tvrtki u svemirskom sektoru. Sklopiti poznanstva, ostvariti kontakte i provjeriti iskustva i primjere dobre prakse koje bi i hrvatske tvrtke mogle iskoristiti za vlastite projekte misija je naših znanstvenika i poduzetnika iz A3, udruge koja se bavi poticanjem istraživanja i razvoja domaćeg svemirskog sektora, a okupljeni su uz pomoć Jutarnjeg lista i portala Novac.hr.

Ariane’s Cup su osnovala dvojica Francuza, Jean-Claude Bourgeon i Roger Bouché-Pillon. Obojica su radili u Arianespaceu, multinacionalnoj kompaniji sa sjedištem u Francuskoj, koja se specijalizirala za lansiranje svemirskih letjelica. Njihova tradicija poslovnog jedrenja traje gotovo od samog početka, od 1980. godine kada je tvrtka osnovana. Čak i danas je tvrtka Arianespace zadužena za lansiranje satelita Europske svemirske agencije (ESA). Lansiranje satelita je upravo i ambicija naše “šestorice veličanstvenih”. Zajedno, svaki sa svojom ekspertizom iz astronautike, astrofizike, mikrovalnih tehnologija, molekulske fizike i umjetne inteligencije, rade na svemirskom projektu “Perun”, prvom hrvatskom cube-satelitu koji bi trebao biti lansiran u orbitu iduće godine.

– Kada bi sve išlo prema planu, mi bismo naš satelit napravili za 18 mjeseci, a to uključuje i izradu komponenti, slaganje, testiranje i lansiranje – objasnio je Hrvoje Zorc, voditelj projekta “Perun” i znanstvenik koji je do umirovljenja bio predstojnik Zavoda za laserska i atomska istraživanja Instituta “Ruđer Bošković”.

Dobra volja

Priznao je da ih u realizaciji najviše koči nedostatak financijskih sredstava. Prema njegovim riječima, pet su se puta prijavili na natječaj Ministarstva znanosti IRI (istraživanje, razvoj, inovacije), no svaki su se put promijenili uvjeti natječaja i udruga A3 nije mogla konkurirati za sredstva potrebna za gradnju prvog hrvatskog satelita. Koštao bi ukupno oko četiri milijuna kuna, kaže Zorc.

Da država u tim slučajevima mora pokazati dobru volju, smatra Slobodan Bosanac, astrofizičar, bivši predsjednik Hrvatskog astronomskog društva i jedan od osnivača udruge A3.

– Nisu ni financijska sredstva toliko bitna koliko podrška države da nas uputi u prave krugove, pomogne nam oko kontakata i ubrza evaluaciju projekata – zaključio je Bosanac osvrćući se na projekt “Perun” koji bi bio dobar publicitet za mnoge hrvatske svemirske tvrtke koje u njemu sudjeluju, poput Geoluxa te Agencije za tehničko-tehnološka ispitivanja i razvoj Bogomira Hrena.

I NASA zainteresirana za superbrzi domaći softver za obradu podataka

Uz šestoricu naših predstavnika iz udruge A3, na Ariane’s Cupu susreli smo i predstavnike Amphinicyja, vodeće domaće tvrtke na području softvera za satelitsku industriju. Oni su, naime, i jedni od sponzora ove poslovne regate.

– To je lijep način da se ljudi iz industrije druže i steknu što bolje konekcije – rekao nam je Nikica Budimir, voditelj Odjela softverskih rješenja u tvrtki, te dodao da su najbolje prilike za poslovnu suradnju kada se o poslu zapravo ne razmišlja.

Ta hrvatska tvrtka s uredima u Zagrebu i Luxembourgu nedavno je pozvana u NASA-u, krovnu američku svemirsku agenciju, gdje su predstavili Blink, superbrzi softver za obradu podataka sa satelita.

– U NASA-i su pokazali velik interes, ali prvo trebaju osmisliti vlastiti projekt na kojem bi naš softver testirali – otkrio je Budimir, ne skrivajući optimizam za njihovo rješenje koje je čak i 20 puta brže od trenutačnih NASA-inih softvera.

Uz Blink, kaže, rade i na dodatnom razvoju softvera Monica, sustava za nadzor i upravljanje satelitskim misijama.