Sudjelovanje A3 na SSSIF 2019 – Međunarodnom forumu malih satelita u Španjolskoj

Međunarodni forum malih satelita u Španjolskoj održan je od 7. do 8. ožujka 2019. u španjolskom gradu Malagi. Na konferenciji je sudjelovao i naš član dr.sc. Hrvoje Zorc ispred naše A3 te uz financijsku potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja, čiji kratki izvještaj prenosimo u cijelosti.

Hrvoje Zorc: “Konferencija je trajala dva puna dana. Na njoj je po mojoj ocjeni bilo oko 250 sudionika. Struktura održavanja konferencije je imala težište na uvodnim (keynote) izlaganjima, nakon čega je slijedila panel diskusija. Svi panelisti su odgovarali na 3-4 zajednička pitanja na određenu temu. Održane su četiri takve panel diskusije. Nakon panel rasprava održano je nekoliko usmenih izlaganja (4-5). Bila je organizirana i poster sekcija, no bez formalnog vremena održavanja, tako da je bilo teško „uhvatiti“ osobe koje su bili autori postera.

Uvodna izlaganja su bila namijenjena osobama s velikim iskustvom u cubesat tehnologijama (NASA, Caltech, ESA, Universidad Vigo i dr.). Iz svih izlaganja bilo je lako odrediti trend današnjih istraživanja i misija za male satelite. Trenutno najveći interes vlada za formiranje klastera malih satelita. To drugim riječima znači da se mali sateliti nakon lansiranja i izbacivanja u orbitu grupiraju u određene formacije, pri čemu su međusobno udaljeni 1-50 km. Čovjek bi se mogao pitati čemu to, kad ne bi bilo objašnjeno da ESA financira projekt pod imenom RACE. U tom je projektu predviđeno spajanje dva mala satelita. Također je bila spomenuta optička navigacija prilikom spajanja (takav projekt provode zajedno Poljska i Rumunjska). Znači da se planira automatsko formiranje male svemirske stanice u Zemljinoj orbiti kao uvertira stvaranju takve slične velike stanice, čiji bi se dijelovi mogli automatski povezivati i spajati. Takva će stanica zamijeniti sadašnji ISS.

Drugu grupu izlaganja čine projekti s različitim mogućnostima analize višespektralnih i multispektralnih podataka. ESA financira jedan takav projekt pod imenom PICASSO, koji financira Finska. Zanimljivo je da će se raditi o jednom 3U satelitu, upravo takvom koji smo mi planirali za lansiranje (Perun 2). Nama na ruku ne idu činjenice da nemamo nikakvu financijsku potporu pa cijeli satelitski projekt na frustrirajući način stoji već godinu dana.

Neki projekti koji se trenutno provode vrlo su zanimljivi: Radi se o projektima GOMX-4b i GOMX-5. U prvom od ta dva će se također iz svemira prenositi hiperspektralna slika, ali usput ispitati i moguće promjene putanje uz korištenje mlaznica specifičnog dizajna. Drugi projekt  je namijenjen ispitivanju prijenosa velikog broja informacija (X-band). Sustavi za pomicanje satelita (prebacivanje u drugu orbitu, primicanje drugima i sl.) temelje se većinom na mlaznicama uz upotrebu hladnih plinova (Ar), te nekim novim, vrlo zanimljivim pristupima. Uređaji, koji se koriste, su uglavnom modifikacije uređaja koji se u poluvodičkoj industriji koriste za suho jetkanje ili ionski asistiranu depoziciju.

Bila je održana i zanimljiva panel rasprava o lanserima za male satelite. Tu postoje tehnički i financijski problemi. Može li se načiniti raketa koja će postići prvu kozmičku brzinu s malim teretom (1U – 6U) te isplati li se graditi takvu raketu ili je jeftinije staviti male satelite uz neku veliku raketu koja nosi do 140U. Danas u svijetu već postoji stotinjak poduzeća koja rade na razvoju malih lansera.

Moram naglasiti izuzetnu kompetentnost većine pozvanih predavača, ali i sudionika. Na konferenciji sam uspostavio kontakt s kolegom iz Slovačke, koja radi na svom prvom satelitu, i pozvao ga na naš skup u listopadu. On je vrlo zainteresiran da dođe na naš regionalni forum u listopadu.

Konačno, zaključujem da bi ulazak Hrvatske u ESA, unatoč proračunskim troškovima, bio veliki pomak naprijed za hrvatsku „high-tech industriju“ jer bi se tim pristupom otvorila vrata programima ESA, koja putem otvaranja pristupa ESA-inim bazama podataka i tečajevima pomaže ubrzavanju svemirskih programa novih članova. Važno je i uključivanje u međunarodnu podjelu rada i odgovornosti na projektima. U sadašnjoj situaciji u Hrvatskoj se ne može očekivati da se pojedina poduzeća uključe u svemirski program. Ona nemaju financijsku snagu da dio svojih resursa usmjere u razvoj svemirskih tehnologija, već su prije svega usmjereni na vlastito preživljavanje. Kad bi se osnovala Hrvatska svemirska agencija (HRSA) s odgovarajućim programima i proračunom, onda bi se na njezin natječaj mogla javljati poduzeća s određenim razvojnim resursima (npr. razvoj višespektralne kamere, razvoj mlaznica, razvoj raketa za lansiranje, razvoj strukture malih satelita i sl.).

O svemu ostalome, kao i detaljnom programu SSSIF konferencije u Malagi mogu se naći detalji na adresi https://sssif.com/agenda . Tamo postoje i imena osoba koja su održavala izlaganja, no nažalost nema popisa svih sudionika s kontaktima, što bi olakšalo moguću komunikaciju.”

Kraj siječnja u znaku suradnje A3 s izraelskim svemirskim programima i sudjelovanje na Ilan Ramon svemirskoj konferenciji

Kraj siječnja bio je rezerviran za sudjelovanje Adriatic Aerospace Association zastupanom od strane predsjednika organizacije prof. dr. sc. Slobodana Danka Bosanca na Ilan Ramon Space Conference, te u mnogobrojnim aktivnostima koje su se događale uz konferenciju, koje uključuju sastanke, uspostavljanje kontakata sa izraelskim tvrtkama i ustanovama te predstavnicima međunarodnih tvrtki i ustanova u aerosvemirskom sektoru.

Prvoga dana prof. Bosanca pozvao je Ran Livne, direktor Ramon Foundation,  kao gosta člana ocjenjivačkog povjerenstva učeničkih osnovnoškolskih i srednjoškoslkih radova godišnjeg finala Ramon SpaceLab edukativnog programa. Tročlano ocjenjivačko povjerenstvo uključivalo je uz prof. Bosanca i Avivu Varsanyi Breiner, direktoricu za visoko obrazovanje općine Rehovot te Juana de Dalmau, predsjednika International Space University. Ocjenjivalo se 8 radova, od ukupno 60-ak, a radovi su koliko doznajemo bili izvrsni. Sudjelovanje u povjerenstvu urodilo je i novom suradnjom s oba partnera, što uključuje proširenje kontakata u obrazovanju djece i mladih u svemirskim aktivnostima.

Istoga dana u popodnevnim satima prof.  Bosanac sudjelovao je u Master Class Workshopu na kojemu su prezentirana predavanja iz sektora aktivnosti pojedinih sudionika. Budući da je jedan od planova A3 potaknuti razvoj propulzivnih sustava prof. Bosanac je održao predavanje pod nazivom „Challenges of Space for the World to come“.  Večernji dio programa program uključivao je prijem kod ministra Znanosti i tehnologije, Ofira Akunisa, na kojem je prisustvovala i veleposlanica Republike Hrvatske u Izraelu gđa. Vesela Mrđen Korač. Tijekom prijema u neformalnoj atmosferi uspostavilo se više kontakata, gdje posebno možemo istaknuti kontakt s dr. Ana Heller, glavnom voditeljicom prva dva izraelska CubeSata, te Williamom Blairom, potpredsjednikom tvrtke Lockheed Martin i Williamom Furnissom, voditeljem odjela za strateška planiranja istoimene tvrtke.

Drugoga dana gostovanja u Izraelu delegaciji A3 pridružio se član A3 Upravnog odbora Ivica Jakić te su kao izaslanstvo sudjelovali u Programu Ilan Ramon Space Conference koji je bio popunjen izvrsnim predavanjima i panel diskusijama o važnim temama komercijalizacije svemira, u većini kojih su diskusijom sudjelovali članovi A3 pod vodstvom prof. Bosanca. Važna tema diskusija bila je uloga Nacionalnih svemirskih agencija u svijetu sve proširenije komercijalizacije svemira. Primjer je izraelska sonda koja će uskoro biti poslana na Mjesec, a izrađena je od izraelske NGO  SpaceIL, gdje je u ukupnim troškovima projekta 95% iznosa došlo putem donacija. Kao zaključak konferencije nameće se da je uloga nacionalnih svemirskih agencija sve manje svrsishodna i da prelaze u ulogu savjetodavnih tijela, gdje kreiraju i ponekad vode obrazovne nacionalne programe što je svakako vrijedan podatak koji se može iskomuincirati i sa našim MZO.

Uz konferenciju dan je iskorišten i za seriju važnih sastanaka, prije svega s direktorom Izraelske svemirske agencije  Avijem Blasbergerom i Leom Vinovezky, dirketorom ISA-e za vanjske poslove i međunarodne suradnje na kojemu je bilo riječi o budućoj suradnji Izraela i Hrvatske kroz Ministarastvo znanosti i obrazovanja kada se otvore kanali suradnje za A3, ali i druge sudionike u Hrvatskoj iz sektora industrije visoke tehnologije i znanosti. Uz suradnju industrije i znanosti, bitan element je i suradnja u sektoru obrazovanja što je vjerujemo budući korak sa naše MZO. Drugi važan sastanak bio je s predstavnicima kompanije Rafael, Shimshonom Adlerom, direktorom svemirskih sustava i Jacobom Herscovitzom, glavnim injženjerom svemirskih sustava s kojima je dogovoreno uspostavljanje bolje suradnje na problematici električne i hibridne propulzije. Ono što je bitno za A3 i Hrvatsku u globalu jest činjenica da u okviru suradnje postoji velika mogućnost transfera tehnologije i obrazovanja znanstvenika na izraelskom tehničkom institutu Technion. U svemu tome A3 i Hrvatska dobila je i podršku Sandora Szelekovszkya, voditelja izraelske delegacije pri Europskoj uniji, koji je obećao pomoć u pronalaženju modela financiranja  zajedničkih projekata partnera iz Hrvatske i Izraela.

Uz spomenute sastanke i susrete svakako moramo spomenuti i sastanak s Frankom Salzgeberom, ESA-inim voditeljem odjela transfera tehnologija koji je spreman pomoći oko uspostavljanja kontakata s ESA-inim BIC-ovima Poduzetničkim centrima i inkubatorima, prije svega u najbližoj nam Austriji kao poticaj za osnaživanje tehnološkog razvoja u Hrvatskoj. Također bitan sastanak održan je s Juanom de Dalmau, predsjednikom International Space University – Međunarodnog svemirskog sveučilišta (nakon prvog sastanka u ocjenjivačkom odboru). Kao predsjednik Sveučilišta opisao je delegaciji A3 sve mogućnosti školovanja, ali i doškolavanja putem ljetnih škola u njihovoj visokoškolskoj instituciji u kojoj su školovani mnogi od današnjih vrhunskih eksperata u svemirskoj tehnologiji, a na predstavnicima A3 i MZO je uspostavljanje suradnje između njih i naših obrazovnih institucija.

Pismo zahvale direktora Avia Blasbergera Izraelske Svemirske Agencije
Pismo zahvale direktora Avia Blasbergera Izraelske Svemirske Agencije na sudjelovanju u Međunarodnoj svemirskoj konferenciji Ilan Ramon

Odlijepiti se od Zemlje

Raketa Falcon polijeće iz NASA-inog Svemirskog centra John. F. Kennedy / Izvor: SpaceX

Je li svemir budućnost čovječanstva – (1)?

Prijevoz u svemir je samo pola komponente odlaska u svemir. Druga komponenta je povratak iz orbite na Zemlju bez oštećenja tereta, prije svega ljudi. Naime, nema gotovo niti jednog slučaja kada se zahtjeva povratak satelita na Zemlju bez oštećenja (iznimka je recimo slučaj povratak sonde koja je na asteroidu uzela uzorak materijala iz kojeg je stvoren – Japanska Hayabusa misija)

prof. dr. Slobodan Danko Bosanc

Slobodan Danko Bosanac

Čovječanstvo je pred jednom od najvećih prekretnica u povijesti. Riječ je o osvajanju svemira, koraku koji će svojim ishodom odrediti budućnost ljudske civilizacije. No za taj korak još čovječanstvo nije spremno, premda je korištenje svemira za komercijalizaciju i znanost, koristeći satelite, svemirske sonde i robote, u velikom zamahu. Uspjesi su impresivni. Međutim, temeljni korak još nije dosegnut, a to je osigurati jeftin, siguran i ne stresni prijevoz ljudi u svemir. Zapravo to i jest problem sadašnjeg stanja komercijalizacije svemira – osigurati da sateliti i sonde obave svoj zadatak, od lansiranja, dolaska na određenu lokaciju i izvršiti namjenu zahtjeva njihova duga i skupa ispitivanja, rekao je za ZG Magazin prof. Bosanac.

Ako se izuzme cijena izrade satelita i njegovo ispitivanje lansiranje satelita u orbitu oko Zemlje (LEO – Low Earth Orbit– 300 do 2000 km) je vrlo skupo, daleko od mogućnosti da se može razmišljati o realizaciji projekata koji bi odlučili o budućnosti prisutnosti ljudi u svemiru. Jedan je takav projekt velika svemirska stanica bez koje iole zahtjevniji projekt s ljudskom posadom za odlazaka na Mjesec ili dalje nije zamisliv. Svemirska stanica ne bi koristila samo kao odskočna točka za odlazak u duboki svemir (izraz kojim se opisuje svemir kada se napušta utjecaj Zemljine gravitacije, recimo odlazak na Mars), već za znanstvene i tehnološke laboratorije pa i turističke svrhe.

Koji su to zahtjevni uvjeti za postavljanje korisnog tereta u LEO koji čine veliki problem udovoljiti tri uvjeta za šire korištenje svemira za ljude? Prije svega to je korištenje raketa za prijevoz, zatim treba postignuti brzinu orbitiranja od oko 8 km u sekundi u trenutku kada je raketa paralelna sa površinom Zemlje. Zatim tu je problem što već nakon nekoliko desetaka kilometara iznad površine Zemlje jedna komponenta sagorijevanja, kisik, više nije dostupan dok je svemir (skoro) prazan od bilo kojeg oblika materije. Radi toga svako svemirsko vozilo mora sa sobom nositi i rezerve kisika da bi gorivo, kerozin posebno rafiniran, moglo sagorijevati i tako stvarati potisnu silu. Ovisno o gorivu, ali za kerozin kisika mora biti oko dva i pola puta više. Tako na primjer Airbus zrakoplov A380, danas najveći u svijetu, sa sobom nosi 310 tona kerozina. Da je to svemirsko vozilo morao bi još dodatno nositi 775 tona kisika, umjesto toga troši ga iz atmosfere.

Airbus A380

Raketa – izuzetno loše prijevozno sredstvo

Raketa je izuzetno loše prijevozno sredstvo, samo da se održi lebdeći bez gibanja mora trošiti ogromne količine goriva. Radi toga količina goriva i kisika kojeg mora raketa nositi sa sobom, naravno i rezervoari za njih, uvelike nadmašuje masu korisnog tereta, otprilike 100 puta. Da se ne govori o buci koju stvara kod polijetanja što stvara jedan od uvjeta na korisni teret kojeg nosi. Tako na primjer kompanija Space X zahtjeva da korisni teret (satelit) mora izdržati intenzitet zvuka od 140 dB. Za čovjeka u raketi moraju se stvoriti posebni uvjeti za izolaciju od te buke jer je ista kao da je 30 metara od mlaznog zrakoplova koji polijeće, očekuje se izuzetna bol i trenutno oštećenje sluha. Tu su i vibracije kod polijetanja, kao i šokovi uslijed odvajanja stupnjeva rakete kao i samog modula s korisnim teretom.

Brzina od 8000 metara u sekundi mora se postići u što kraćem roku radi uštede u gorivu. Prema podacima rakete Falcon 9 kompanije Space X (ta se kompanija citira jer daju iscrpne podatke i trenutno je najuspješnija u lansiranju komercijalnih tereta) koristi raketne motore 1900 sekundi za postići tu, orbitalnu, brzinu. Jednostavna računica pokazuje da je srednje ubrzanje oko pola gravitacijske (maksimalna može biti znatno veća) što znači da je sila na teret ekvivalentna pola težine njegove mase. Za usporedbu, zrakoplov pri polijetanju ima ubrzanje od prilike desetinku gravitacijske, to znači da na osobu mase 60 kilograma pritišće sila od 60 Njutna ili popularno 6 kilograma.

Povratak na Zemlju bez oštećenja

Prijevoz u svemir je samo pola komponente odlaska u svemir. Druga komponenta je povratak iz orbite na Zemlju bez oštećenja tereta, prije svega ljudi. Naime, nema gotovo niti jednog slučaja kada se zahtjeva povratak satelita na Zemlju bez oštećenja (iznimka je recimo slučaj povratak sonde koja je na asteroidu uzela uzorak materijala iz kojeg je stvoren – Japanska Hayabusa misija). Zapravo svi sateliti po povratku izgore u gornjim slojevima atmosfere. Problem je da svemirska letjelica nema više dovoljno goriva za usporiti na primjerenu brzinu kojom bi ušla u atmosferu i pri tome imala manevarske sposobnosti. Problem je i zagrijavanje tijela letjelice tako da je razumna granica za sigurni let oko 1000 metara u sekundi. Naravno, ta vrijednost najviše ovisi o visini iznad morske površine, taj se podatak odnosi na oko 30-40 km. Ispod te visine sigurni let letjelice (testovi su vršeni na posebno izrađenim vojnim letjelicama) drastično pada ispod te brzine dok za više slojeve nema podataka.

Simulacije, ali i primjer Space Shuttle-a, pokazuju da svemirska letjelica, manje-više bilo kojeg oblika (recimo kugla), nakon ulaska u atmosferu pri orbitalnoj brzini polagano usporava, a problemi nastaju na visini između 30 km do 50 km. Do visine 50-60 km letjelica lagano uspori na brzinu oko 6000-7000 metara u sekundi kada počinje naglo usporavanje (na astronaute u Space Shuttle-u djeluje sila od najmanje 3 gravitacijske). Međutim, to nije jedini problem, zrak oko letjelice zagrije se na oko 3000 do 4000 °C, dok se površina Space Shuttle-a, radi posebne konstrukcije, zagrije na oko 1500 °C. Svi ti uvjeti daleko su od onih koji bi bili potrebni da ljudi sa sigurnošću i bez stresova odlaze u svemir ali i da se vrate na Zemlju.

Cijene lansiranja

Kolike su cijene lansiranja? Ponuda lansiranja je šarolika, tako su i cijene, međutim one se kreču oko manje-više istih brojki. Uzmimo kao primjer popularnu privatnu kompaniju Space X koja se već probila na tržište kao najpovoljnija cijenom. Jedno lansiranje naplaćuju oko 60 do 90 milijuna dolara, ovisno o tipu rakete. Za tu cijenu mogu lansirati korisni teret u LEO od skoro 23 000 kilograma (Falcon 9) što na je prvi pogleda jako povoljna ponuda (za profesionalce koji se time bave), međutim, to ima i svoju drugu stranu. Cijena je povoljna ako se lansiraju sateliti te mase, međutim ti su projekti izuzetno skupi, od 300 milijuna dolara na više. U odnosu na te cijene jeftinije lansiranje nije velika stavka, ali sigurno nije zanemariva. Jedan je ipak podatak značajan, tom cijenom lansiranja Space X je snabdijevao ISS (International Space Station). Ako netko želi znati koliko košta odlazak na ISS ta je cijena pokazatelj. Prijevoz putnika u svemir je još daleko od pristupačnog »širem sloju ljudi«, a da se i ne govori o cijeni izgradnje svemirske stanice.

ISS svemirska postaja (Foto: NASA)

Visoka cijena velikih satelita ima svoje objašnjenje, svaki je unikat. Za tvrtke koje učestvuju u izradi satelita to je posao koji nije masovna proizvodnja te one moraju na njemu odvojiti ljudstvo i tehniku na izradi, što je veliki trošak. Međutim, barem u sferi satelita došlo je do demokratizacije, prije svega radi razvoja mikrotehnologije. Mnoge komponente satelita mogu sa smanjiti u toj mjeri da se mogu strpati u kockicu dimenzija 10x10x10 cm, ili nekoliko tih kockica zajedno. Ti su sateliti, popularno znani kao CubeSat, namijenjeni za LEO, ali radi njihove niske cijene izrade dostupne su izvedbi u obrazovne svrhe u visoko školskim ustanovama. Ti maleni sateliti imaju i komercijalnu i demokratsku vrijednost.

Nije više da samo velike agenciju imaju privilegiju biti nositeljem svemirskih programa, sada to mogu biti akademske institucije ili tvrtke. Tipično CubeSat košta milijun ili dva kuna dok cijena koštanja lansiranja na komercijalnoj osnovi iznosi nešto više od pola milijuna kuna. Masa jednog CubeSata, temeljne konfiguracije, iznosi oko 1 kilogram, što bi značilo da u jedan Falcon 9 stane njih dvadesetak tisuća i cijena lansiranja po jednom bila bi skoro 100 puta niža. Problem je skupiti toliki broj satelita ali time bi se značajno pogoršao problem koji se nazire.

(CubeSat / Izvor: Sveučilište AAlborg, Danska)

Radi svoje dostupnosti širem sloju izvođača sve se više skuplja »svemirski otpad« u LEO, sateliti kojima je isteklo vrijeme rada, sateliti koji nisu nikad proradili, sateliti s marginalnom svrhom. Neke velike kompanije čak razmišljaju o stvaranju mreže CubeSat-a u orbiti oko Zemlje za njihove potrebe globalnog širenja, »svemirski otpad« postaje sve veći hazard za putovanje u svemir. Reguliranje lansiranja i korištenja tih satelita međunarodnim i lokalnim zakonima je zato imperativ budućih svemirskih aktivnosti. Zakon kojim se regulira stvaranje »svemirskog otpada«, zahtijevanjem standarda koje ti sateliti moraju udovoljavati, usvojeni su već od mnogih EU zemalja, a Hrvatskoj predstoji njegovo osmišljavanje i usvajanje. Jedan zanimljiv detalj kojeg ti zakoni sadrže: svaki izvođač CubeSat-a mora osigurati satelit za slučaj ako u orbiti ošteti satelit međunarodno priznatih izvršitelja.

Posjet odjelu Aerospace Engineering pri Fakultetu za primijenjene znanosti u Bečkom Novom Mjestu

Ekipa A3 od 7 članova u sastavu Domagoj Tuličić  (TVZ), Hrvoje Zorc (IRB), Slobodan Bosanac (IRB), Mario Muštra (FPZ), Irena Kos (Amphinicy Technologies), Ivan Zupančić (FSB), Vitomir Staničić  (IRB) posjetila je 9. travnja 2018. odjel za Aerospace Engineering na Fachhochschule Wiener Neustadt. U društvu nekoliko članova ekipe domaćina, pod vodstvom Dr. Carsten Scharlemann-a, voditelja Odjela, diskutirani su tehnički detalji razvoja CubeSat-elita, njihova iskustva PEGASUS satelita koji je lansiran prošle godine te projekt CLIMB CubeSat-elit koji će biti prvi u svijetu koristeći potisnike za promjenu orbite od kružne u eliptičku. Nakon diskusije, koja je trajala nekoliko sati pokazani su laboratoriji za sklapanje satelita, instrumente za testiranje te vakuumske komore za ispitivanje pulsnog plazmenog potisnika kojeg su samostalno razvili. Na kraju je izražena želja za tješnjom suradnjom A3 i odjela AE na više projekata.

Kanadski CubeSat Projekt

Razvoj svemirske tehnologije i istraživanje jedne su od rijetkih, možda i jedine, aktivnosti koja je u stalnom usponu s nevidljivim zastojem. Dva su razloga tome, svemir je budućnost čovječanstva i aktivnost po svojoj strukturi temeljno široko interdisciplinarna. Zemlje koje to shvaćaju čine sve da široko obrazuju mlade kao temelj njihovog svemirskog programa. Primjer je nedavno objavljeni natječaj Canadian Space Agency za dodjelu novčanih sredstava kojim bi potaknuli izradu malih satelita, tzv. Cube Sat. Evo točke natječaja:

• Očekivani budžet za nove nagrade kroz 4 godine: $2.85 million
• Prihvatljivi dobitnici: Kanadska sveučilišta i veleučilišta (koledži)
• Opis plaćanja: Darovnica
• Najveći mogući iznos darovnice: do $200,000
• Trajanje darovnice:do 4 godine od dana dodjele
• Procijenjeni broj darovnica po pozivu: 13
• Rok za prijavu: 15. prosinac, 2017.

Važno je naglasiti da kanadska Vlada osigurava dodatne iznose temeljem udaljenosti stanovanja čime se daje poticaj da i oni s udaljenih dijelova Kanade imaju jednaku priliku učestvovanja u projektu.

Više inforamcija o pozivu možete saznati putem poveznice.